Aleksandar ima 16 godina, živi u Kragujevcu. Ovo ljeto došao je u Split kod rodbine na nekoliko dana odmora. Poučen pričama o bliskoj hrvatsko-srpskoj prošlosti i zdravo-razumskim savjetima brižnih roditelja razradio je taktiku sigurnog turističkog boravka u europskoj Hrvatskoj. U nekoliko dana prošao je, na svoju ruku, ubrzani tečaj ijekavice te pripremio nekoliko scenarija za slučaj bliskog susreta sa mladim Splićanima.
Na prvom večernjem izlasku sa svojom Splitskom rođakinjom, vršnjakinjom Ivanom, reče joj:
- Ako te netko od prijatelja pita odakle sam, nemoj reći da sam iz Kragujevca, kaži da sam iz Zagreba.
- Ni govora. Bolje ti je da si iz Kragujevca - hitro ga posavjetuje djevojčica, smijući se naivnosti mladog rođaka iz Srbije.
Ova zgodna tinejdžerska anegdota zasigurno bi se mogla uvrstiti u turističke vodiče kao jedna sasvim prigodna turistička crtica o prilikama i neprilika kakve mogu snaći sve dobronamjerne putnike i goste ako ih kojim slučajem put nanese u Split ili Zagreb.
No cijela stvar i nije baš tako smiješna. To će vam potvrditi upravo sami Splićani i Zagrepčani kojima su međusobni posjeti postala prava noćna mora, poglavito za vrijeme odigravanja općenarodnog nogometnog derbija između dva najhrvatskija nogometna kluba.
Mnogi misle da je sve počelo onoga dana kada je uspostavom samostalne Hrvatske nogometne lige bivši predsjednik Fudbalskog kluba Partizan, dr. Franjo Tuđman, konačno smio reći na glas da svim svojim srcem, dušom i tijelom, navija za Dinamo te ponesen navijačkim zanosom počeo obilato darivati svoj omiljeni klub novcem poreznih obveznika.
To je navodno jako razljutilo Hajdukovce koji su životarili od neke crkavice skupljene uglavnom na crno iz blagajne posrnule splitske privrede te su počeli gubiti živce, i svako malo na Maksimirsku 128 slali hrpu optužbi za nepoštenu igru. Reakcija je bila žustra. Uslijedila je prva replika pa onda niz međusobnih ispravaka netočnih navoda, i sve to javno i na granici dobrog ukusa (često i preko). Takvim neprimjerenim ponašanjem, na razini saborske kulture, ulični građanski rat između Zagreba i Splita je - kažu psihijatri - postao neizbježan. A rat kao i svaki rat. U njemu najviše stradavaju nedužni civili. U ovom slučaju, obični putnici dobronamjernici.
No to je samo jedan od razloga, i po meni nešto sasvim sekundarno. Primarni uzrok zašto je na relaciji Dinamo - Hajduk, sve otišlo po zlu (jer ovo što se događa doista nije nikako dobro) vidim u činjenici da je nogomet preko noći postao ono što nikako ne smije biti - igra koja se doživljava kao nešto veoma ozbiljno i važno.
A to je jedna veoma, veoma teška dijagnoza, koju prate prepoznatljivi simptomi građanskog ludila: pompozne najave utakmica, cjelovečernji komentari, dnevne analize... Bolest najprije počinje laganim podizanjem temperature i postepeno prelazi u medijsku epidemiju koja razbuktava histeriju masa.
Ako se stanje ne sanira na vrijeme, dolazi do teškog oštećenja mentalne, emocionalne i duševne strukture ličnosti što uzrokuje trajni poremećaj u ponašanju te kao zarazna bolest postepeno prelazi u filozofiju masovne navijačke kulture.
Upravo to se dogodilo Hrvatskoj.
Sociolozi ovu pojavu nazivaju subkulturom. Oboljeli, pojedinačno, nisu opasni po okolinu, ali dok su u grupi prijeti opasnost da postanu izrazito agresivni. U tom slučaju policija ih često tretira gumenom palicom, a građani ih izbjegavaju.
Stanje je posebno teško u većim hrvatskim gradovima, dok je u Zagrebu i Splitu kritično, na što se posebno upozoravaju oni Zagrepčani i Splićani koji jedni drugima odlaze u goste. Prije svakog odlaska na put trebaju se dobro informirati o rasporedu sportskih događaja te uvijek biti svjesni da njihov govorni naglasak na gostujućem terenu izaziva snažne alergijske reakcije domaćina. Zato se vozačima registracijskih oznaka ZG i ST preporuča da na putu za jug, odnosno sjever zemlje, koriste zaobilaznice te ako ulaze u ove gradove obavezno izbjegavaju parkiranje u blizini Maksimira i Poljuda. U slučaju bliskog susreta sa većim brojem navijača na okupu (obično idu u čoporu od 7 do 12 u grupi) treba ostati miran, ne obraćati im se i ne gledati ih u oči nego se diskretno udaljiti ili potražiti najbliže sklonište u prvom restoranu ili trgovini i tu ostati dok se skupina ne udalji.
Za eventualne posljedice koje proizlaze iz nepridržavanja ovih uputa ne odgovara nitko. Hrvatska jeste pravna država, ali nogometni navijači su Zakon.
Naravno da ovdje nije riječ o zaljubljenicima u nogomet, pristojnoj publici čija sportska kultura konzumira jedino prosti užitak u nogometnoj igri.
Navijač je fizička osoba opisana u sabranim djelima Kaznenog zakona o sprečavanju nereda na sportskim borilištima, obavezne lektire koja se, u nazočnost suca i odvjetnika, redovito čita poslije svake tzv. utakmice visokog rizika.
Sam proizvod, doduše, nije originalan, sve je već davno uvezeno iz Europe, ali ono što ga čini jedinstvenim jesu upravo ljudi koji u svoj toj navijačkoj gužvi stvaraju posebnu sliku i ton.
U tom pogledu svaka zemlja ima svoje posebnosti. Navijaštvo u Hrvata posljednjih je godina postalo toliko popularno da je obilježilo industriju europskog školskog filma, namijenjenog edukaciji interventnih policijskih snaga širom Europe.
Jedna takva premijera održana je prije nekoliko dana na Uefinom seminaru o sigurnosti u Ligi prvaka, gdje je polaznicima skupa prikazan dokumentarni akcijski film o klasičnom sportsko-terorističkom napadu na jedan grčki autobus prepun navijača PAOK-a. U glavnoj ulozi su Bad Blue Boysi, svojevremeno odlikovani od strane države Veleredom Zvonimira Bobana.
UEFA inače posjeduje veliku kolekciju sličnih filmova u kojoj naslovne uloge igraju hrvatski navijači. Torcida - proslavljeni dobitnici zlatnog pendreka na nogometnom festivalu u Bratislavi (2009), također su nadaleko poznati.
I sam predsjednik Reala, gospodin Fiorentino Perez, kaže da je puno slušao o našim navijačima, zato nije krio svoje oduševljenje kada ga je u srijedu navečer na Maksimirskom stadionu dočekala sasvim drugačija atmosfera od očekivane. Čovjek je bio ugodno iznenađen. Veli da je o našim navijačima imao potpuno drugačiju sliku.
Tada mu je lijepo objašnjeno da ti navijači sa slike nisu došli na utakmicu. Iz prkosa prema Upravi svoga kluba bojkotiraju Ligu prvaka. Zato je atmosfera tako ugodna.
Još uvijek nije poznato kada će bojkot biti prekinut, ali ljubitelji nogometa širom Lijepe Naše pozdravljaju njihov potez u želji da se više nikada i ne vrate na stadion. Nadaju se samo da će istim putem jednoga dana krenuti i navijači ostalih klubova HNL-a.
Hrvatima je dosta terora Nogometne Republike Hrvatske; žele mirne ulice i sigurne stadione, bez nereda, vatrometa, baklji i petardi.
Prekrasne europske maksimirske nogometne večeri pokazuju da navijači nisu niti potrebni... dovoljno je imati običnu publiku koja voli nogomet.
