Samo nemojte reći - ovaj autor ne voli ni nogomet ni Hrvatsku! Jer ne radi se o voljenju odnosno nevoljenju već o tome koliko mjere je bilo ( i još ima odnosno nema) u onom što zovemo navijanje za reprezentaciju države Hrvatske. Ali, još više o tome koja je pozadina ovog dramatičnog ozračja koje je stvarano tjednima i u koje je uključeno, htjeli mi to ili ne, nekoliko milijuna hrvatskih građana - od najmlađih(djeca) do najstarijih(umirovljenici), od muških do ženskih, od neobrazovanih do onih s najvišim stupnjevima obrazovanja, od najsiromašnijih do najbogatijih.
O ovom zadnjem je riječ kao i o politici koja je instrumentalizirala prirodnu potrebu čovjeka da navija odnosno podrži nogometaše koji brane hrvatske boje odnosno nose kockasti hrvatski dres. On je simbol hrvatskih borbi - od borbe za nezavisnost do borbe da se razvijamo kao moderna zemlja do borbe da nađemo mjesto u evropskoj zajednici naroda, ne samo zemljopisnim položajem nego i formalno. Preko nogometa moguće je predstaviti se Evropi i svijetu, pokazati da i mi konja za trku imamo. I sve je to prirodno i razumljivo, osim...?
Političari potiho i iza kulisa, zatim mediji više ili manje otvoreno pa i euforično (uz rijetke iznimke), do građana, posebno mlađih, iskazivali su svoje opredjeljenje za hrvatske nogometne boje radeći iz nečega što bi trebalo ostati u granicama prirodnog i normalnog nešto što je postalo neprirodno i nenormalno. A zašto?
Pa stoga što je nogomet ipak IGRA i kao takav on nije NAJVAŽNIJE PITANJE HRVATSKE DANAS. A sve je ukazivalo da to jest, sve je brujalo o vatrenima i Slavenu Biliću, do takvih bizarnih detalja da se pratilo kome je tko u Bad Tazmandorfu i drugdje mahnuo ili se nasmiješio. I koliko god Slaven Bilić pokušavao spustiti loptu na zemlju mnogi oko njega trudili su se suprotno: dignuti je do neslućenih visina i od lopte napraviti i program, i cilj, i biznis te raznovrsne poruke, sve do onih koje s loptom nemaju ili ne bi trebale imati izravne veze: podjelu na «naše» i «njihove», podjelu koja je prijetila u jednom trenutku da izazove nemire širih razmjera, na sreću ne u samoj Hrvatskoj, ali izvan nje svakako. I dok su u Hrvatskoj u kojoj se malo toga događa slučajno, niknula velika platna za praćenje utakmica i u mjestima koje nemaju jednu poštenu kino-dvoranu ( naš grad, primjerice), točilo besplatno pivo, dijelile razne nagrade, puštala glasna i preglasna glazba, najčešće patriotske intonacije, dok se mlado i staro guralo, skakalo i vriskalo, dok su odjekivale petarde i prije nego je pao gol, u svakom tom mjestu - od najmanjega do najvećega, živjela je i živi jedna druga Hrvatska koja je šutljiva i - zabrinuta. 
A i ovi euforični navijači, sada kada je hrvatska priča na Evropskom nogometnom prvenstvu završena, vrativši se u svoje vlastite stanove i kuće (ako ih imaju) počet će se hladnije glave razmišljati o onome što je naš stvarni život - o hrani, struji, plinu, stanarinama, komunalnim davanjima, porezu, telefonskim računima, ratama kredita, izdacima za zdravlje, o tome koliko novaca nedostaje da bi se otišlo na - godišnji odmor.
I što se zapravo želi reći!?
Osnovno: nogomet je iskorišten za neke nenogometne svrhe, na djelu je bila manje ili više suptilna MANIPULACIJA osjećajima građana, instrumentalizacija igre u političke svrhe! Reći će netko da to nije ništa novo, da je to sve već viđeno u povijesti, da to i drugi rade itd.
Da, sve su to opravdanja koja je moguće nabrojati, ali ne i sasvim razumjeti. KRUHA I IGARA stara je maksima još od rimskih vremena, ako ne i od ranije, no često je takva politika završavala u slijepoj ulici sve do društvenih potresa kao što su štrajkovi pa i ratovi. I političari umjesto da upru sve snage u rješavanje gospodarskih pitanja ove zemlje( primjerice kako postići da HRANA u Hrvatskoj, do zamalo jučer poljoprivrednoj zemlji, bude jeftinija i po mogućnosti, kvalitetnija, šire gledano iznađu rješenja za preskupu energiju, za zagađenja čovjekove okoline, za poboljšanje zdravstva, prometa, suzbijanje kriminala, oni podilazeći emotivnim građanima, homogeniziraju naciju stvarajući je na načelu «navijačkog bloka».
Zamalo svi smo ZABORAVILI naše razlike, turobno raslojavanje građana na velik, prevelik broj siromašnih s jedne strane, i mali, uzak sloj tajkuna i bogatuna, s druge strane. I kada te razlike dosegnu socijalno nesnošljivu granicu onda je to ključni razlog da se u trusnoj Bosni i Hercegovini počne stvarati takva etnička napetost da kordoni policije moraju čuvati krhki mir - od Mostara, Stoca do Viteza i drugih mjesta. Onda tužni hrvatski navijači u Beču pronalaze krivca - u suprotnom navijačkom taboru i otpočnu bitku s njim. Agresija, agresija - nizašta!
I odjednom se u Bosni i Hercegovini pojave opet Turci ili navijači za tursku nogometnu reprezentaciju ne zato što je to logično nego zato da se po načelu tuk na utuk uspostavi ravnoteža. Ravnoteža gluposti i povampirenih strasti! I opet agresija, agresija - nizašta!
I osobno sam osjetio suzu-dvije radosnice kada je Klasnić postigao gol u utakmici s Turskom, žalio sam za propuštenim prilikama da idemo dalje, sve do onog trenutka kada sam ugasio televizor i shvatio da od sutra nema više opijuma za narod i da slijedi bolno otrežnjavanje. A ono je ilustrirano i detaljem iz Gradskog parka: autoru ovih redaka jedan simpatičan mlađi par zaljubljenih rekao je u povjerenju da su tu, u parku, jer nemaju za dvije kave u nekom od lokala u gradu!
Da je bilo manje euforije i više prirodnosti u odnosu prema nastupu Hrvatske na Evropskom prvenstvu u nogometu, ovo otrežnjavanje bilo bi manje bolno. Ovako, još ćemo neko vrijeme komentirati i žalovati, a ipak vrlo brzo shvatiti da su se neki s nama, običnim građanima i Hrvatima, manje ili više suptilno - poigrali!
Samo mi nemojte reći da ne volim nogomet i lijepu našu Hrvatsku!
