Uistinu ne znam što bi majstori naše kuhinje, Stevo Karapandža npr. ili majstor Jelovnika izgubljenih vremena Veljko Barbieri, rekli o njemačkoj gastronomskoj sceni. Vjerojatno bi i oni negdje na mapi Njemačke pronašli nekakvo jelo koje bi očaralo njihove nepce i kojem bi spjevali odu. No, čovjek dok putuje mora i jesti, što kvantitetu, što kvalitetu, samo da je hranjivo. Kretali se vi brzo ili sporo, kad tad tijelo zatreba energije, hrana je nužna.
Nudi li onda grad od preko tri milijuna stanovnika kutke za dobru hranu i okrjepu? Ne samo da nudi, nego vrlo lako čovjek može pomisliti da je netko istresao jelovnike cijelog svijeta na jedno mjesto i potom ga nazvao Berlinom. Šetnju gastronomskim stazama Berlina vrlo je lako započeti. Izađete li iz stana, hostela, automobila, ili iz već nekog čarobnog mjesta gdje ste bili smješteni već istog trenutka možete jesti. Više-manje u svim višemilijunskim gradovima imate poveći broj mjesta gdje možete jesti, no Berlin je ipak na neki način poseban. Posebnost mu na prvom mjestu definitivno daje na Balkanu općepoznati kebab. Jelo toliko popularno u Njemačkoj da i mala djeca prvo izgovaraju tu riječ umjesto ustaljenih mama ili tata. Turska zajednica u Berlinu raširila je taj proizvod i popularizirala ga za mase. Najpoznatija je njemačka verzija döner kebaba. S tom verzijom smo se najprije upoznali dok smo lagano šetali već blago neonski osvijetljenim gradom. Skoknuli smo u prvi turski restoran kojeg nam je preporučio naš domaćin Mladen. Döner kebab na njemački način samo je prilagođena verzija istog njemačkom ukusu. Razlika je jedino što se servira u drugačijoj vrsti lepinje - lahmacunu, duguljastoj lepinji u koju se utrpa pileće meso, gdje se natrpaju prilozi po potrebi, te se potom sve to oblikuje u duguljastu tvorevinu. Uz tako zamotan kebab savršeno je sjeo dobro ohlađeni Krombacher.
Zbog potrebe da se bolje upoznaju gastronomske čari Turaka u Berlinu, a i da bi se sačuvao koji euro jer je sve skupo, uputili smo se U-bahnom prema distriktu Kreutzberg. Dom je to mnogih imigranata, koji čak nosi i lokalno ime X-Berg, prema X naciji. No, Kreutzberg je bogat malenim restoranima, što turskih, što egipatskih, a što azijskih (Vijetnam, Kina, itd.) kako za dublji, tako i za plići džep. Nakon lakše šetnje i jednog do dva upita slučajnih ''žrtava'' koji su na uputili u pravom smjeru pronašli smo Görlitzer Straße i nadasve cijenjenu ''Kuću pilića'' ili Hühnerhaus. Nakon kraćeg čekanja uhvatili smo dovoljno mjesta za objedovanje i krenuli u narudžbu. Cijena od 4,90 € za pola pečenog pileta i hrpu riže, uz besplatan kruh i nije tako pretjerana; ipak je to Njemačka da se ne zavaravamo. Najinteresantnija mi je bila naprava kojom smo obaviješteni kada je naša narudžba zgotovljena; elektronički dojavljivač je skakanjem i ljubičastim svjetlom dojavljivao o pripremljenim narudžbama. ''Kuću pilića'' zasigurno treba posjetiti. Aromatizirana, dobro pečena piletina za ''prste polizati'' uz ukusne priloge nikoga ne bi trebala ostaviti ravnodušnim.
Nekoliko puta smo dolazili u Kreutzberg, jer ne pojesti kvalitetan, s ljubavlju spravljen kebab u nekom od turskih restorana nije dolazilo u obzir. Posjetili smo tako i jednu u nizu kebabdžinica i dugo razmišljali u kojoj ga kombinaciji pojesti. Na kraju smo odabrali obični kebab s prilozima i jelo falafel. Falafel su kuglice od boba ili slanutka pomiješane s raznim biljkama i začinima (peršin, korijander, češnjak, crveni luk, pecivo, sol, papar i kim), serviran uz umak tahin. Falafel je tradicionalno jelo Bliskog istoka, proglašeno nacionalnim jelom Izraela iako mu podrijetlo seže iz Egipta.
Sjeli smo za stol, odložili stvari i pripremili nepce. Odabir piva bio je pun pogodak! Naručili smo tursko pivo Efes pilsen na što smo dobili dubok naklon i odobravanje od ''Majstora'' na kebabu. ''Turkiš, turkiš bir'', rekao je tamnoputi majstor i podigao palac u zrak. Treba uvijek odabrati domaće, pa bilo to i u turskoj četvrti na dalekom sjeveru Njemačke.
Šetnja ulicama također nudi gastronomske čari, bilo da isprobate originalni berlinski ''Die Currywurst'' ili pečeno kestenje ili što god već. Ovu ukusnu ''slasticu'' možete pojesti gotovo na svakom uličnom kutu, dobro pečenu, u pecivu sa senfom ili kečapom, apsolutno nije bitno. Treba samo napomenuti da prodavači ''wursta'' ne vole fotografiranje, stoga oprez. Za brzo i jeftino okrjepljenje, od srca preporučam; naravno kobasicu, ne fotografiranje.
Šetnja dalje odvela nas je na poznati i slavni Alexanderplatz, široki trg i žilu kucavicu Berlina. U zraku se još osjećao duh Uskrsa, trajao je sajam. Domaće kobasice na sve strane, salame raznih vrsta, mesne prerađevine spremne za degustaciju, nasmiješeni trgovci, štandovi ispred kojih nestrpljivi ljudi promatraju gdje se njihova kobasica krčka u povrću; sve je to Alexanderplatz. Od nasmiješene trgovkinje utržili smo spravljenu domaću salamu, čisto da imamo za doručak, a i bilo je zabavno kupovati u takvom ozračju.
Pivovara ima na svakom kutku i ne treba puno dvojiti o skretanju u njih. Njemačka je poznata po svojoj tradiciji proizvodnje piva, ali i kulture pijenja istog. Popijete li hladan Krombacher, Oettinger, Beck's, Warsteiner, Hasseroder, Paulaner, Erdinger ili neko manje poznato pivo vareno u nekom srednjovjekovnom samostanu nema nikakve teorije da će te zažaliti. Nema pića do piva kojemu bi se umorni putnik više poveselio.
Noćni Berlin također nudi obilje različitih restorana. Odlučio nas je tako naš domaćin i prijatelj Mladen povesti u njemu omiljeni japanski restoran Ishin Japanese Deli na degustaciju sushija. Čim je spomenuo sushi, obuzela me sreća. Uvijek je dobar osjećaj probati nešto novo uz spoznaju da me to novo ne će i poslati u Vječna lovišta. Degustacija sushija je bila vrhunska, barem meni. Prihvatljiva cijena, bogati meni, ugodno ozračje, čist restoran, nasmiješeno osoblje, sve se poklopilo i podiglo raspoloženje u trenu. Istina je da smo se malo namučili držeći štapiće u prstima, no uspjeli smo položiti ispit - jedenje sushija štapićima u japanskom restoranu, učinjeno!
Kolači, a tko ne voli kolače? Njemačka, pa tako i berlinska scena nude obilje kolača. Naišli smo tako na nekoliko finih lokacija gdje su se mogli degustirati kolači, no mi nismo sjeli u neku od tih otmjenih, visoko rangiranih i razvikanih slastičarnica. Najbolje je ipak pojesti kolače kad se najmanje tome nadate, onako slučajno. Lutajući, blago rečeno, Kreutzbergom upali smo na lokalnu tržnicu, Wochenmarkt. Prodavalo se tu svega i svačega, od mliječnih proizvoda, vrtlarskih alata, rukotvorina, voća i povrća, itd. Naišli smo tako i na milu gospođu koja je imala kolačarski obrt. U čas smo se našli s kriškama kolača ispred sebe. Kolač sa sirom i makom i komad čokoladne torte sa šlagom izgledali su božanstveno, a o okusu i da ne govorim. Drvena skromna klupa i još skromniji stol na razvlačenje gdje smo sjeli, pokazao se kao savršeno mjesto za uživanje u slatkoći kolača.
Što još pruža Berlin ogladnjelom putniku? Nikada nije loše pronaći neki restorančić brze hrane, azijski su tako uvijek pri ruci. Za par kovanica s oznakom eura možete pratiti kako spretna majstorica spravlja ukusnu mješavinu tjestenine, sojinih klica i piletine koje će vam u tren oka povratiti volju za životom. Takvih mjesta u Berlinu ima posvuda i rade doslovno non-stop.
Talijanska, balkanska, vijetnamska, japanska, kineska, mediteranska, ali i naravno domaća čvrsta njemačka kuhinja daju ukupnu sliku gastronomskog Berlina. Sve te kombinacije možete zaliti jednim od najpopularnijih pića među mlađom populacijom, čajem Mate, koji je pretvoren u blago gazirano bezalkoholno slatkasto piće kojeg Nijemci piju na svakom koraku, ali možete, naravno, odabrati i pivo.
U Berlinu sigurno je samo jedno, gladni ostati ne ćete!
