Kliknut ćemo uzrujano u trenutku kada osjećamo da nas je netko kome smo vjerovali i voljeli ga, iznevjerio ili čak napustio. Sve propuste za neuspjele veze prebacit ćemo na partnera, potiho u sebi kujući osvetu za učinjenu bol.
Nisam ti ja lutka da me tako odbacuješ. Ne, nitko od nas ne bi trebao biti „lutka na koncu“! To podsvjesno svi već znamo. No, u praksi, u životu, život bismo dali za mrvicu pažnje i ljubavi koju nam netko daruje. Često nesvjesni svog jednosmjernog gledanja na vezu i partnerske odnose, donosimo krive zaključke na temelju kojih onda i djelujemo.“Neće se sa mnom nitko poigravati“ – šaputat ćete bijesno, umjesto da svoj fokus usmjerite na pravi izvor nesporazuma.
Mnoge veze bi ostale stabilne samo kada bismo malo više vladali tom tehnikom. Tehnikom, da. Jer to se može naučiti. Može se naučiti prebacivati svoju pažnju s jednog „problema“ na drugi ili sa problema na traženje rješenja. Počesto mislimo da je najbolje rješenje u tom trenutku nanijeti drugoj osobi također bol.
Znam da je mnogo napisa o radu na sebi, introspekciji i inim drugim stvarima, no ja pišem isključivo na temelju vlastitog iskustva. Vježbajući i sama i iskušavajući neke od predloženih tipova rada na sebi, moram priznati da mi se ipak život promijenio i to na bolje. Mada sve ono kroz što sam prošla i nije bilo baš tako lijepo. Naučila sam kako ne „nasjedati“ baš na svaku emociju koja mi se pojavi. Nekada nisam znala razliku između emocije = e-motion/energija u pokretu, koja je naša reakcija na tuđu akciju i intuicije.
Mislila sam da baš svaka emocija dolazi od intuicije. Npr., ako se osjećaš nelagodno, znači da nešto za tebe nije u redu. Taj osjećaj svi poznaju. No, nisu sve emocije tu da bi nas upozoravale. One su jednostavno re-akcija. Često profiltrirana kroz našu povijest iskustava i nesvjesno obojene prethodnim, pogotovo ako je neugodno.
Na jednu prijevaru ćemo nasjesti, no već kod druge imamo iskustvo koje nas upozorava da budemo sumnjičavi. Kada sam imala nekih 9,10 godina, majka je sa mnom otišla od kuće u namjeri da se rastane. Gledajući jednu staru fotografiju na kojoj stojim sama na ulici ispred stana gdje smo trenutno boravile i danas osjećam tu neku usamljenost, odbačenost i nelagodu. Ta djevojčica izgleda tužno kao malo napušteno biće. Premda to u stvarnosti nisam bila, emocije su projicirale „sliku“ mene u kojoj vidim sebe kao siroče.
I ta slika ostane živjeti u nama sve dok ne riješimo emocije koje su je stvorile. Kasnije se obično bojimo ponovo susresti s njima, bojeći se da će se i stvarnost promijeniti ako ponovo prođemo kroz njih. I to je istina! Naša stvarnost će se doista promijeniti, ali na bolje. Samo mi to u tom trenutku još ne znamo. Ponekad vidimo dijete koje se iživljava na lutki. Trga ju, baca, odbacuje. Dijete zapravo ispoljava svoje unutrašnje osjećaje sebe. Ono se osjeća kao ta lutka. Odbačena lutka je odbačeno, maleno, povrijeđeno dijete u nama s kojim se ne želimo suočiti. Ne znajući se još dobro nositi sa svojim dubokim ranama, koje nam odrasli nanose, često ne namjerno, odbacujemo to malo sebe kao lutku smatrajući se krivim za nastale situacije. Nadajući se da će možda neka druga, ljepša lutka pomoći da zarastu sve rane na duši.
To traženje nove, ljepše lutke ponekad potraje cijeli život. No, u stvarnom životu i nove „lutke“ donose nove boli i razočaranja i mi postajući sve slabiji, odjednom se nađemo stjerani u kut. Ogoljeni do kosti. Nemamo kud, a nemamo više ni odstupnicu. Neki će jednostavno dići ruke od svega i prizivati višu silu „Bože, sve u tvoje ruke predajem!“Drugi će smoći malo hrabrosti i odlučiti se za suočavanje sa samim sobom. Za rastjerivanje straha od samoga sebe. Dugo sam promatrala crno-bijelu fotografiju sebe, malene djevojčice koja se očito pitala o novonastaloj situaciji. Vadila bih tu fotografiju kad god bih poželjela pobjeći od sebe ili odbaciti sebe kao neuspješno i neznamenito biće.
Otac je došao po majku i mi smo se vratile kući. No, djevojčica s fotografije bila je godinama zaključana u meni. Imala sam prelijepu lutku iz Italije koju sam uništila. Znate, one koje su se držale na uređenim bračnim krevetima po spavaćim sobama, s prekrasnim haljinama i dugom kosom. Tek mnogo godina kasnije naučila sam da lutke treba voljeti. Voljeti taj povrijeđeni dio nas sve dok se ne stvore okolnosti koje će zacijeliti rane i osloboditi nas iz tamnog kuta vlastite zatočenosti.
