Mnogi ljudi postanu roditelji prije negoli nauče što je to odgovornost. Odgovornost spram vlastitog života. Svoga tijela, uma, duše, emocija. A kako ne znaju sami, kako će to znanje koje nije znanje prenijeti na svoju djecu. Da budu odgovorna spram vlastitog života. Ovih dana se riječ odgovornost vrlo često spominje. Oni koji pozivaju na odgovornost i oni koji se brane od odgovornosti. Taj stav nam je dobro poznat. Često u panici zbacujemo odgovornost sa sebe na nešto drugo ili nekog drugog. Jer biti odgovoran znači biti odrastao, zreo. Biti spreman. Odgovoriti svakom zadatku, iskušenju i izazovu u našem životu. Odgovoriti tako da za nas bude najmanje štete.
Jer ljudski život je neprocjenjiv. I nema zamjenu. Nikoga ne možete zamijeniti niti itko može biti zamijenjen. Mislim kao jedinstveno ljudsko biće sa svim svojim darovima. Ako tako razmišljamo, tada znamo da ne možemo biti odgovorni ako prije toga ne naučimo voljeti sebe. Baš tako. Kao jedinstveno nezamjenjivo biće. I tek tada, kada to naučimo, možemo naučiti kako voljeti i poštovati i druga ljudska bića. I kako i spram njih biti odgovoran. Jer čovjek je društveno biće. Ono sebe može ostvariti samo kroz zajednicu.
Mnogi ljubav prema sebi zamjenjuju za sebičnost. Biti sebičan znači biti rob vlastitom egu. A ego je um koji želi dominirati. No, čovjek je i biće srca. A samo iz srca ili duše, može stići ljubav. Mnogi ne znaju da čovjekovo srce ima svoje biopolje i svoj um ili „mozak“ nezavisan od mozga u glavi. I ima neka svoja pravila. Zato često znamo reći „izvoli od srca“. Jednom mi je prijatelj na to odgovorio „ a kako nego od srca“. Doista, kada osjećamo empatiju prema bližnjem svome ona dolazi iz srca. Nekada se nekome dogodi da mu netko od prve „uđe“ u srce. Tako znamo izražavati naše osjećaje prema određenim ljudima još prije negoli smo ih upoznali. Mislim da je odgovornost najvažnija značajka u životu zajednice. I da bez nje zajednica ne može dobro i zdravo funkcionirati. Nitko nikome ne može zamjeriti neiskustvo, neznanje. Svi radimo i griješimo i na tome učimo. Tako bi trebalo biti.
No, razlika je između rada i svjesnog rada. Što god učinili u životu, ma kakav potez povukli, ako ga činimo svjesno, to znači da moramo biti svjesni posljedica koje će proizaći iz tog djelovanja. A posljedice su ono što određuje naš život. I naše reakcije na posljedice. Najčešće se bavimo posljedicama, ne mareći za ono što im je prethodilo. Neka akcija ili ne akcija. One su stvarni uzrok. Ako znam da vatra peče i svjesno guram ruku u nju, moram očekivati opekline kao posljedicu. No, ako sam nesvjesna, ja ću biti ljuta na opekotine koje su samo prirodan slijed i odgovor, reakcija na akciju. Ako sam čuvar u nekoj tvornici i zaspem na poslu, a dogodi se krađa, tada nije san kriv što se to dogodilo, već ja koji sam došao nenaspavan na posao.
Ako pristanem čuvati tuđe dijete (a kao studentica sam godinu dana čuvala jednu dvogodišnju djevojčicu) tada preuzimam odgovornost za život i zdravlje te djevojčice. Ako je ona živahna i nešto se dogodi, neće biti ona kriva jer je malena i ne zna još o posljedicama, već ja koja nisam dobro pazila na nju. Ako podučavam neki predmet djeci i djeca uporno imaju loše ocjene, tada nisu ona kriva, već ja možda ne predajem tako da bi oni dobro razumjeli. Uvijek moramo poći od sebe, jer ako sam spremna nešto podučavati, tada sam preuzela odgovornost da nešto nekoga i naučim. Ako moje metode nisu učinkovite, tada ih trebam mijenjati. Nijedno dijete neće dremuckati na satu na kojem predaje učitelj koji je vrlo zabavan u smislu da djeci zna na pristupačan, a ne dosadan akademski način nešto iznijeti. I u tome imam iskustva.
Znam kako su moja djeca jako voljela neke svoje učitelje. Ako sam vođa u selu tada preuzimam odgovornost za sve mještane sela. Da svi budu zdravi i slobodno rade svoje poslove. Ne možeš biti vođa ili predradnik ili na čelu bilo kakve zajednice, ako nemaš sposobnosti biti odgovoran za sve što se u toj zajednici događa. Jer tada nisi moralan niti odgovoran kao čovjek ako preuzimaš funkciju za koju ne želiš biti odgovoran. Odgovoran opet u smislu da možeš od-govoriti na svaki zahtjev zajednice na način da se rasporede dužnosti koje će cijeloj zajednici donijeti prosperitet i dobro. Ono što mi volimo nazivati primitivnim narodima koji sve više nestaju sa lica zemlje, imaju vrlo visok stupanj odgovornosti u svojoj zajednici. Upravo iz spoznaje da ne mogu opstati sami van nje.
Zato se jako čudim visokoobrazovanim ljudima na određenim položajima koji se na vrlo nemušt način pokušavaju ograditi od odgovornosti. Ne moraš biti jako intelektualan kako navedoh u prijašnjem primjeru da bi shvatio što znači ta riječ. Naročito ako agitiraš na visoka mjesta u društvu koja u sebi sadrže procese koji bi trebali izravno biti na dobrobit cijele zajednice. Jer u tom slučaju njihov doprinos se svodi isključivo na vlastitu dobit, a to znači sebičnost. To znači čak i nevoljenje sebe što oni u svojoj biti nisu čak ni svjesni. Zato što time izazivaju na jednoj strani neravnotežu i neharmoničnost.
A kako sam već prije pisala život uvijek teži ravnoteži i harmoniji. Pa nas tako onda snađu neke nevolje za koje se pitamo odakle nam i kakva nas to kleta sudbina prati. A sudbina je naš karakter koji proizlazi iz naših djela ili nedjela. Iz naše svijesti da biti čovjek znači mnogo više od pojedinačnog života. I da su svi naši životi utkani u jedan čarobni sag kojim možemo lebdjeti visoko sa našim talentima i sposobnostima, samo ako u tom letu vodimo računa o svakoj jedinci. I zato biti odgovoran u životu znači i poučiti one koji nisu svjesni svojih postupaka niti njihovih posljedica. Koje u krajnjem slučaju svi osjetimo.
