Malo smo srali o krizi i balkanskoj močvari, pa smo se onda žalili na skidanje masti s trbuha, pa opet kenjali o krizi. Nindža prijatelj mi je superioran u svim temama, ali i dalje dođe on da "mlatimo praznu slamu". Mlađi je, odličnog zdravlja, njegova je nadlaktica masivna kao moja butina. Ja zalazim u godine, iako se fenomenalno osjećam i djelujem, preživio rak, preživio infarkt, moja butina je čak kao njegova nadlaktica. No, tema je zajednička.
Veli on da je Ironman nabrijana triatlon disciplina i da mu je to cilj odraditi, jer je Ironman triatlon za krajnji test izdržljivosti i da je to nečije životno remek-djelo. Smirit će se kad otpliva tih 5 km, kada potom istrči 42 km maratona i kada se poslije svega biciklom doveze na cilj 170 km. "Smrznuo" sam se. Znam da je to u stanju, jer je u svemu što poduzme u životu "nindža". A onda smo nastavili srati o krizi i balkanskoj močvari. Dodao je: "Svatko je mehaničar vlastitog života". Opet sam zanijemio. Je li to istina? Svojim primjerom je pokazao da je u pravu - nindža u sportu je bio nindža i u životu. Sve što posjeduje stvorio je bicepsima koji su kao moj butni mišić. Kuća, auto, djetetova sreća, posao. Tom je jednom izjavom jednostavno povezao naša preseravanja o ekonomiji, sportu i zdravlju.
Ležim poslije i mislim kako je Ironman (željezni čovjek) stripovski junak iz Lige Heroja koji je nadišao sve druge. Kad bih ja mogao na triatlon? Koliko ljudi to može? Ali nešto kao Ironman metalni čovjek... Gle, Superman se rodio u boljem svijetu - bogomdano. Spidermana je ugrizao specijalni pauk - bogomdano. Da ne nabrajam, većina naših junaka je otprilike tu negdje - "faca sam zato što sam imao sreće". "Imam rođaka koji me zaposlio; krepali mi starci i ostavili mi kuću i zemlju; tata mi je politički guzonja..." A Ironman je u stalnoj smrtnoj opasnosti, jer mu je šrapnel blizu srca (svatko od nas je jedan otkucaj daleko od smrti), izradio je tu stvarčicu koja ga drži u životu, izradio je oklop koji ga čini jačim pa i pomaže drugima. Sam svoj mehaničar. Ranjivi čovjek iza maske junačine, a to što mu je ostalo od života živi zezajući se i živi za druge.
"Svatko je mehaničar svojega života", reče moj nindža prijatelj, pravi Ironman. Njegovi bicepsi, tricepsi i trapezoidi, lepezni mišići, nisu tamo bili da se ja smrznem od zavisti. Baš mu i ne zavidim, iskreno. Nekada je i on bio sluga, ali je bio najbolji sluga, takav da ga šef opazi. Bio je on i ravnopravni radnik, ali najbolji radnik, isto takav da ga šefovi opaze. A onda se iškolovao za menadžera, ali za najboljeg menadžera u svakoj firmi gdje išao za boljom plaćom. Kada sam ja lopatom bacao repu u šećerani, bacao sam cijelu smjenu, po noći i kiši; kada sam vozio kamion sa zemljom vozio sam ga svih 16 sati, dvije smjene; kada sam studirao uz posao nisam molio za ocjene nego sam učio dan i noć da ih zaslužim. Kada je Tony Stark konstruirao Ironmana krenuo je od svojega ranjenog srca i stvorio super-junaka za pomoć ranjivim ljudima.
Moj "nindža" prijatelj zgibovima, sklekovima i inteligencijom, ja neprospavanim noćima, Tony Stark aparatom za varenje. Ono što nas sve povezuje jeste da smo svi mi samo jedan posljednji otkucaj srca daleko od smrti. Ali to ne znači da trebamo leći i cmizdriti. To samo znači da nas povezuje još nešto - svatko je mehaničar svojega života. I svatko može biti "nindža"; i svatko može biti željezni čovjek, a ne samo nositi masku; i vrlo sam uvjeren da svatko u ovoj balkanskoj močvari, koja je posrana uzduž-i-popreko, može ući u Ligu Heroja.
