Bili mi, ima tome mjesec ili malo više, u Splitu. Grad osunčan, okupan, tek probuđen... Igrala se taj dan neka važna utakmica, pa je jutarnju kavicu remetila samo jedna grupica derana. Jedan (najsitniji) bi svakomalo skočio preko puta u trgovinu mješovite robe, što se otvara već u šest i svaki bi put upravo toliko piva donio u plastičnoj vrećici. I poslije svake bi pive „u boj, u boj“ i „zovi, samo zovi“ zvučali glasnije i nerazumljivije. I svaka bi se numera u pivskim pauzama završavala sa „ajmo, ajmo, ajom ustaše“. I desnicom prema nebu.
Svako bi malo jedan policijski auto kružio pored malih klupica u luci, gdje se radnja odvijala. Kada bi se približili klupi, naši bi junaci prekidali pjesmu zapivali „Dalmacijo, u srcu te nosim“. „Torcida!“, veli mi prijatelj. Mlado – ludo. Zagrijavaju se pred utakmicu. Odosmo mi dalje svojim putem. Prvo se pozdravismo sa Smojom, pa napravili krug, obišli Pjacu i Palaču. U povratku ponovo sretosmo naše pjavače. Ista pjesma, samo još nerazgovijetnija.
Ovih dana se ponovo zagrijavalo za utakmicu...
Pa oni „naši“ sigurno opet sjede na onoj klupi. Ma, ovi su ti tu još od četerdeset prve, veli mi prijatelj. Note slične. I sve tako dok im se dirigent nije presvukao u babu i zapalio iz zemlje. Pa zaredali melodije iz nove kajdanke „Po šumama i gorama“, „Bilećanku“, „Uz Maršala Tita“. S istim ushićenjem.
Nakon pada Italije Split je, zahvaljujući partizanima (u NOB-u 12 500 samo iz Splita) i građanima Splita, bio šesnaest dana najveći oslobođeni grad u Europi. Prvi put. Konačno je oslobođen od fašizma i nacizma 26.10.1944. Drugu put!
Ako ne znaš, milo moje, upitaj heroje!
