U današnje vrijeme mladi ljudi se sve kasnije odlučuju za zajednički život, ako se uopće odluče. Postoje brojne studije o razlozima zašto, no njih ovdje neću spominjati. Mene je zaokupiralo ono učestalo..kad budem spremna..još nisam spremna postati majka! I slično. Sjećam se sebe kroz život i znam da nikada nisam bila spremna za ono što će mi se dogoditi. Zato što je to zapravo nemoguće. Nikada ne možemo biti pripravni na nešto što nam se po prvi puta događa. Čak ni drugi puta. Jer, i drugi puta je prvi put, pošto ne mogu biti identični.
Za svoje prvo dijete nisam bila spremna iako sam sa svojih 27 godina već spadala u kategoriju „starijih“ rotkinja. Tako se to nazivalo u moje doba. Mislila sam da me godine amnestiraju od tzv.pogreški mladih ili premladih majki. No, taj je pojam toliko relativan da je o njemu gotovo nemoguće pričati. Netko može sa svojih 17 godina biti daleko zreliji i odgovorniji od nekoga starijeg. No, recimo da je to došlo u vrijeme kada sam to istinski željela. Svoju spremnost sam uvježbavala sa svakim novim danom i svakim udahom svog novorođenog djeteta. Ako nam se pak dogodi nešto ružno najčešće reagiramo bolom i uvrijeđenošću. Boli nas naša nepripemljenost.
Razmišljamo kako bismo sigurno drugačije reagirali samo da smo znali..no, u tome i jest kvaka! Da znamo što nam slijedi, mi bismo se pripremali, ali kako život ima svoju logiku i smisao, on nam uvijek pobjegne ispod pera. Nemoguće ga je uhvatiti u zatvorenu formu. Život nije statičan. On traži kreativnost i domišljatost i kroz te nepripremljene događaje nas tjera na to i vježba nas da budemo spremniji i jači primiti i mnogo teže udarce. Ovisi o visini zadatka koji svatko od nas treba u ovome životu obaviti.
Ponekad nam pobjegne neka prilika za koju mislimo da smo bili spremniji, sigurno bismo ju uhvatili. No, opet kvaka. Da smo ju trebali uhvatiti, bili bismo spremni! Život nam samo ponudi na pladnju da osvijestimo mogućnosti i onda nas pusti da djelujemo. U našoj glavi rađa se bezbroj obrazaca po kojima mislimo da možemo nešto činiti. Sve dok nam se zamišljeno stvarno ne dogodi i onda shvatimo, da sve pada u vodu i da taj čas moramo smisliti rješenje.
Život je veliki igrač i ulog mu je velik. Zato su i gubici veliki. No, ako shvatimo obrazac po kojem djelujemo možemo od sebe stvoriti čovjeka spremnog, ali samo za izazove, spremnog odgovoriti svakoj situaciji koja nam se nađe na putu. I to bez velikih drama. Kao kada stojite na pristaništu spremni staviti konopac koji vam dobace s broda na bitvu. Znate proceduru, no ipak niste sigurni hoće li vam ispasti ili ćete ga sigurno uhvatiti. Taj spomenuti čin je jednostavan, no princip je isti. Spremni smo djelovati, no kako.. e to se rješava u danom trenutku. I u tome je sva čar.
Sjetite se samo koliko ste priča čuli od svojih majki i baka, teta, sestara i prijateljica kako se rađa i odgaja dijete. No, tek onoga trena kada same dođete u tu ulogu znate što vam je i kako činiti. Nitko vas ne može pripremiti na to. Nakon dugo godina u kojima se nije dogodila druga trudnoća već sam se bila pomirila s činjenicom da ću ostati na jednom djetetu. Priželjkivali smo i drugo. Jako. Ali ništa se nije dogodilo. Kad sam otkrila da sam trudna imala sam 42 godine. I nitko nije bio sretniji od nas.
A onda su krenule priče. Pa zar nisi prestara? Možda dijete neće biti normalno? Koliko godina treba da se dijete podigne, pa bit' ćete već starci. A što ako se vama nešto dogodi? Nitko me nije mogao pripremiti na tisuće pitanja koja sam sama sebi postavljala, i koja su mi drugi dobronamjerni ljudi postavljali. Premda sam već imala iskustvo rađanja, za ovu novu situaciju nisam bila spremna. Osim jake želje da iznesem trudnoću do kraja. Tu se još umiješao i Rh – faktor.
Možda neki i pokleknu pred svojim strahom i brigom za budućnost, no istina je da se budućnosti ne treba bojati. Unatoč svemu išli smo korak po korak i to je bila savršena trudnoća. Prvu sam čak nekoliko puta morala čuvati u bolnici. S drugom trudnoćom sam dobila svega 12 kg, gotovo idealno, a u prvoj 23 kg. Da ne spominjem kako je prva duplo dulje trajala od druge i slično. To se odnosi na sve aspekte života. Trudnoća mi je samo bila zgodan primjer za pojasniti.
Kada smo odbijeni na poslu koji tako smjerno priželjkujemo, kada nas ostavljaju parteri, kada nam umiru voljeni. Sve su to situacije na koje nas nitko ne može pripremiti, koliko god puta proživjeli slično. Čak i pohađanje škole, padanja na ispitu, dobijanja loših ocjena. I u pravilu se ljutimo na to nešto što nam se dogodilo. Kad nemamo snage prihvatiti i suočiti se s dogođenim, pa u obrani naših starih zamišljenih načina odbijamo prilagoditi se novom, gajiti u sebi tu prilagodljivost, spremnost na nešto novo i drugačije, dopuštati sebi da nam se događa i onda zbog svega klonemo u veliku patnju. I što je najtužnije i najopasnije stvorimo obrambeni zid za slične situacije.
No, kako u prirodi nema ponavljanja i svaka situacija je koliko god ličila nekoj, posve nova i traži nova rješenja. Ako sebi dopustimo da nam se život događa bez da budemo za njega spremni, već da ga spremno dočekujemo što god nam donio..ne kako smo zamislili, ne s kim smo zamislili..naprosto, onako kako se dogodi..imamo sve preduvjete da budemo cijeli život sretni. Zašto? Zato što brusimo svoja osjećanja, svoju intuiciju, svoju sposobnost rješavanja problema, svoju empatiju i brigu za druge, za sebe. Što na prvo mjesto stavljamo odgovornost našeg izbora reagiranja na to što nam se dešava. Što protjerujemo strah iz našeg staništa, što se ne bojimo gubljenja jer znamo da na svako izgubljeno dobijemo nešto drugo nađeno. Postajemo spremni ne vezati se više za naše gubitke. Postajemo majstori da dozvolimo trenutak svjež i nov!
