Rezovac, Milanovac, Podgorje i Sveti Đurađ su ramena njena vinogradima obogćena.
Plodne joj ravnice ruke, čvrste, Slavonske, a glava joj u parku spava, u hladu stoljetnih platana.
Haljina joj moćna bijela od ulica iskrojena, čipkom od krovova ukrašena.
U zlaćano jutro rano iza svakog proza jedna perla drijema, biser glava virovitičana.
Tu gdje ponikoše naši stari i nama je živjeti, raditi, voljeti, umirati.
Obiš'o sam cijeli svijet, divio se raskoši, bogatstvu, ljepotama svakojakim ali srce je nemirno, dušu nešto stišće, valja kući poći u najdraže utočište.
Eto tako bih zasigurno pisao da sam neki stihoklepac ali nisam, pa ću dalje u prozi i to po onoj staroj izreci – svagdje pođi, kući dođi. Ma nema ljepše nego kod kuće. Svagdje sam bio vidio prirodne ljepote, građevine, umjetnine, svemu se divio, bio očaran, no između diviti se i voljeti velika je razlika. Neka svima budu njihove ljepote meni je ipak najbolje kod kuće jer ja sve svoje volim pa makar bilo ružno i staro. Tu sam derao cipele, listao knjige, prvi put se zaljubio, zbog žutice mjesec dana u bolnici odležao, na bazenu se kupao, u kino cure vodio, vlakovima mahao. Ovaj grad ja zovem svojim, a kad je neštvo tvoje, ne možeš ne voljeti.
Kažu da čovijek ima onoliko problema koliko ima godina, a ako je tako i s gradovima onda ih Virovitica ima 780. Možda se to nekomu čini strašnim jer brojka je velika, no i da ih ima tisuću koga briga. Jer, grad ima dušu ima mene i tebe. Sve ćemo probleme, jedan po jedan, zajedno rješavati.
I zato kada netko pita, kakvu Viroviticu želim, odgovor je samo jedan, baš ovakvu kakva je.
Lijep tekst o Virovitici, pisan s ljubavi, prisjećanjem na djetinjstvo, stavom da se svaki problem može riješiti.
Nedostatak: Neujednačenost u komponiranju: stihovni uvod u narodnom tonu predugačak za cjelinu, središnji dio dobar ali kratak. Nema argumentacije.
