Žena sam. Doživljavam nasilje. Svaki dan. Siluju me vijestima s Dnevnika. Teroriziraju agresivnim filmovima. Glupim reklamama. Napumpanim sisama, usnama i guzicama. Omalovažavaju moju ženstvenost. Moju krhkost ignoriraju. Žele me pretvoriti u čudovište. Snažno, bez puno pameti, neosjetljivo, savršeno, bez dostojanstva. Žele mi oduzeti moj reproduktivni ciklus. Dati ga umjetnim maternicama. Žele mi oduzeti partnera praveći od njega mekušca. Slabog, ne previše pametnog, ženskastog, nesposobnog. Uništavaju mu spermije. Meni jajašca. Svim muškarcima. Odvodeći ih u besmislene ratove. Stvarajući fizičke i duševne bolesnike. Od majki, ucviljene majke. Žene udovicama. Djecu siročadi.
Žena sam. Doživljavam nasilje. Svaki dan. Kad djeca nemaju u školi topli obrok. Kad ih nema tko čuvati poslije škole. Kad im mamama daju manje plaće. Kad ih „štite“ glupim zakonima. Tjeraju na cijepljenje iako znaju da je ubojito. Uče ih da odrastaju bez spola, bez roditelja, majki i očeva. Dok ne odrastu pa se tobože sa 20 godina sami opredijele jesu li muško i žensko.
Doživljavam nasilje kad mi mužu ne daju poslove jer nije u odgovarajućoj stranci. Kad mi djecu tjeraju iz domovine. Da kusaju tuđi kruh. Kad ne mogu od svoje plaće plaćati stan, režije i podizati vlastitu djecu.
Zlostavljana sam kad u bolnici nema liječnika, medicinskih sestara, posteljine, wc papira, lijekova i anestezije. Trpim nasilje kad se u Saboru odnose prema ženama kao glupačama kojima je mjesto samo uz peć. Kad ne legaliziraju prostituciju i ne vode brigu o zdravlju prostitutki. A svi ih koriste. Ti isti koji ne žele. Pa doma donose bolesti. Razbolijevaju sebe, ženu i djecu. A znaju da se taj zanat nikada neće ugasiti. Dok je god onih kojima žensko tijelo služi samo kao kanta za istovar. Vlastitih frustracija.
Ispaštam jer se nasilje nad ženama želi izdići iznad nasilja nad čovjekom. Pa ga etiketiranjem opet svaljuju ženi na teret. Da ga sama nosi.
Pišu zakone koji nijednu ženu ne štite. Od trulih sustava. Od krađe. Od njihova prenemaganja da nešto čine za tu ženu. A ne čine. Uzimaju si pravo da u moje ime donose odluke. Pa me prisiljavaju da ih prihvatim. Da ih se držim. Da širim nasilje. Njihovim načinom. Lijepim riječima odvajam kukolj od pšenice. A ne radim zapravo ništa. Koketiram sa životom. S psićem u naramku. Lijepom odjećom s leopardovim uzorkom. Da pokažem kako ni njima nema mjesta među živima. Da su za odstrel. Za modu. Lijep dizajn.
Uzimaju si za pravo da ugnjetavaju muškarce. Djecu. Nesretan muškarac dođe doma s posla za koji mjesecima nije dobio plaću. Pa se napije neke brlje. Tuče ženu. Djecu. I to je nasilje nad ženama.
A što je s nasiljem nad njima?
Oduzeli mu muškost. Pater familias. Pretvorili ga u slugana. Topovsko meso.
Koji otac želi da mu djeca gladuju? Da mu ovršuju kuću. Teškom mukom stečenu. Ženu seksistički tretiraju na poslu? Od roditelja prave ubogane. Sirotinju bez penzija. Natovaruju mladima starce na glavu da se još i o njima brinu. Kao da se nisu sami pobrinuli za sebe. Poštenim radom preko 40 godina radnog staža. Oslobađaju ih dostojanstvene starosti. Tjeraju da dižu kredite za vlastitu sahranu. Oduzimaju mu posljednje počivalište. Neoznačenim grobovima. Nestalima. Za kojima žene još suze liju.
Ne dirajte mi muškarce!!!
Imam sinove! Odgajala sam ih da budu čestiti ljudi. Vrijedni. Da vole domovinu. Ne tjerajte ih iz nje! Ne ostavljajte me bez unuka. Tako me zlostavljate. Mene. Ženu. Majku. Baku.
Nije nasilje nad ženama samo stisnuta šaka i fizička bol. Ona je duševna. Kad duša pati, domovina umire.
