Homerov ep kaže da se Odisej, pod lažnim imenom, vratio do svoga doma na Itaku, gdje zatiče vjernu Penelopu u opsadi bahatih prosaca. Od istih se branila obećanjem da će se udati kad završi s tkanjem pogrebne tkanine, koju je danom tkala, a noću bi istkano rasparala. Prerušeni Odisej je uputio Penelopu, da svoju ruku može obećat onome tko odapne strijelu kroz ušice dvanaest sjekira. Dalje se zna da su bahati prosci pobijeni i protjerani.
Političari bi rekli „Dragi moj narode, izbor je slobodan a mi vam nudimo pun stol obećanja“. Što košta obećati kad se istog, dan posle izbora ne sjeća ni onaj kome se obeća, a onaj tko obećava, isto zaboravi čim se ugase svjetla pozornice. Obećanje političara je kao kratkoročni kredit, brza lova, a dugo vraćanje, bolje reć kajanje za nasjedanje marketingu i obećanjima.
Nisam Odisej, ali imam nešto na što me njegovo ime sustiže kroz značenje (prema Homeru) "sin boli". Odisej u cijeloj priči boluje, ili psihički ili fizički.
Odisejev lik mi je personifikacija za našu državu, domovinu, u liku lijepe Penelope vidim nas kao narod, a bahati prosci na našim vratima su političari što nam sve obećavaju dok nam se nude.
Leo Martin, je 1973. godine pjevao, sjećam se njegove snažne izvedbe te pjesme. Skoro 50 godina je prošlo, a svaka riječ je i dan danas aktualna i prepoznatljiva među nama.
Odiseja
Put do slave i bogatstva, put do trona
oduvek je bio isti, od iskona
put do pakla i ponora, put do sloma
oduvek je bio isti, od iskona
Niko ne zna sta ga čeka, dan šta nosi
svako juče ostavlja nam trag u kosi
doba prošlo i buduće, priča ista
sve što sija i ne mora da zablista
Odiseja, odiseja
staza trnja ili staza orhideja
odiseja, odiseja
život, to je samo nova odiseja
