Godinama posjećujem Interliber, kupujem knjige za poklone i za sebe, pojedem kobasicu u pecivu i popijem bočicu negazirane vode. Ove godine sve je drugačije. Nekoliko mjeseci ranije napisao sam knjigu, promovirao je po knjižnicama, objavljivao priče na fejsbuku i plaćao kavu ili pivo onome tko bi lajkao.
Onome koji bi stisnuo srce platio bih hot-dog, a u slučaju da od iste obitelji dobijem četiri srca, njih bih vodio na ćevape. Trnovit je put do uspjeha. Sada će se sve naplatiti. Nekoliko dana prije najvećeg sajma knjiga u Hrvata iz tiskare je izašlo osam tisuća primjeraka moga prvijenca, što zajedno s prvim izdanjem od sto komada iznosi ukupno nešto više od osam tisuća.
- He, he, danas je moj dan, protrljao sam dlan o dlan, sjeo u svoj Renault 4 i zapalio za Zagreb.
Četiri sata kasnije stigao sam na mjesto radnje, parkirao automobil u blato iza Velesajma i zaputio se u dogovoreni paviljon. Još jednom sam provjerio jesam li stavio u džep sva četiri naliv pera kojima ću potpisivati knjige i produžio korak. S udaljenosti od nekih sto metara ugledao sam nekoliko stotina ljudi koji mirno stoje držeći knjigu u ruci. Mrvicu sumnjivo bilo mi je što gotovo svaki odrasli vodi sa sobom dijete. Zaključio sam da za Hrvatsku ima nade, nasmiješio se i približio mnoštvu.
- Evo me, prijatelji, oprostite što ste toliko čekali, ali svima ću potpisati knjigu, glasno sam im se obratio.
Na trenutak su pogledali u mome smjeru pa okrenuli glave. Zatim, nekoliko trenutaka kasnije, prolomio se pljesak, prepoznali su me. Dobroćudno sam zatresao glavom lijevo – desno i razvukao osmijeh.
- Dragi prijatelji, začuo se glas iz zvučnika, stigao je jedan i jedini….
Srce mi je zatitralo, a suze krenule na oči. Glas iz zvučnika je malo zastao ne bi li naglasio važnost trenutka, a zatim uzviknuo:
- Lukaa Moodriić.
U tom trenutku žena me povukla za rukav i pružila hrenovku u pecivu iz kojega je curio senf.
