Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

"New age" mržnja


  Aktualnosti           Boris Pavelić/Novi list           08.06.2018.         1770 pogleda

Gostovanje Igora Vukića na Hrvatskoj televiziji otvoreni je udar na ustavni poredak, utemeljen na nacionalnoj ravnopravnosti i antifašizmu. No ni po jada, da ustaške zločine u Jasenovcu negira nekad sjajni novinar koji je samoga sebe odlučio zauvijek javno diskvalificirati: rušenje ustava nije počelo s Vukićem, nego s HTV-om.

Nacionalna televizija, a ne njezin besprizorni gost, odgovorna je za taj nezapamćeni skandal, i to po cijeloj hijerarhijskoj okomici: od ono dvoje u novinare maskiranih negacionista, Marine Medved Pulić i Franje Riđana, preko urednice Karoline Vidović-Krišto, pa do glavnog ravnatelja Kazimira Bačića koji bi, da je u ovoj zemlji profesionalnih standarda, već tjedan bio »bivši ravnatelj«.

Odgovoran je, dakle, sustav. Vukić bi se, štajaznam, mogao pozivati na ustavom zajamčeno pravo na izražavanje, koje je ravnopravno poštovanju ljudskih i manjinskih prava – premda je negiranje genocida zabranjeno Kaznenim zakonom. Jer, pravo na slobodu govora podrazumijeva i pravo da se namjerno govore gluposti i laži. Može to zvučati neobično, ali ako smo dosljedno liberalni, branit ćemo pravo svih da govore što hoće.

Pitanje je samo – gdje. Vukiću i njegovim neistinama mjesto bi bilo na čemernim šankovima u predgrađima, toliko je vjerodostojno ono što govori. Neistinama, namjernim neistinama, mjesto je ondje gdje nitko ništa ne pamti i gdje nitko nikoga ne sluša. Povlaštena mjesta javnoga govora, među kakvima bi Hrvatska televizija trebala biti najvažnija, i postoje zato da društvo može razlikovati istinu od laži. U Hrvatskoj, pak, uloge bivaju zamijenjene: javna televizija pretvara se u smetlište neistine i ideologije, dok istina i ustavne vrijednosti bivaju gurnute u nepostojanje. Gostovanje negatora ustaških zločina u Jasenovcu na šokantan je način ogoljelo tu činjenicu.

I, kako je reagirala javnost? Baš u skladu s trendom pretvaranja laži u istinu. Na primjer – ono što je nazvano »ograđivanjem« HTV-a od vlastite emisije, nije bilo više od reakcije primjerene Hrvatskome novinarskom društvu. HTV je reagirao kao da je emisiju napravio netko drugi – kao da se sve to njih ni najmanje ne tiče.

Nitko, naravno, nije snosio nikakve profesionalne sankcije, čak ni ono dvoje što su u studiju sa sramotnim, uvredljivim oduševljenjem sudjelovali u negiranju historiografski odavna dokazanih, jezivih zločina.

 

Glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić zauzeo je sličan cinični gard: na sjednici Programskog vijeća HRT-a, koje je ovim povodom iskazalo neuobičajenu jednodušnost, umjesto da podnese ostavku i nestane u bespućima neozbiljnosti, on je tijelu koje nadzire program predložio da – »sva pitanja upute u pismenom obliku«, pa će vodstvo – on, dakle, – »tako na njih i odgovoriti«.

Pa kako je, zapravo, sve to moguće? Kako je moguće da se povlašteni javni govor – a govor na javnoj nacionalnoj televiziji upravo je to, povlašteni, monopolistički javni govor – do te mjere sroza, da počne otvoreno zagovarati opasne laži? Ne treba tu gajiti iluzija, pa misliti kako je riječ o nezgrapnom i neželjenom incidentu: ne, riječ je o nečem što bismo mogli nazvati »novom vrsti istine« – istine koja to nije.

HTV-ov incident samo je vrh ledenog brijega manipulacija, neistina i laži koje država i sustav – u Hrvatskoj, ali nipošto samo u njoj – sami iz sebe proizvode. Pa nije li vukićevština tek jedan od mogućih odgovora na prijedlog predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, koja je nedavno zatražila obnavljanje rasprave o Jasenovcu? Pa svima je bilo jasno da nije to tražila zbog historiografskih »nijansi« oko toga je li u Jasenovcu ubijeno 80, 90 ili sto tisuća ljudi – ne, jasno je bilo da Grabar–Kitarović namiguje baš vukićevcima. I sad imamo što imamo.

Pogledajmo širu sliku: cijeli (para)državni sustav Republike Srpske upregnut je u negiranje zločina devedesetih. Tamošnji Centar za istraživanje ratnih zločina, državna institucija na izdašnome proračunskom financiranju, objavljuje ambiciozna kvazihistoriografska djela kojima cilj nije znanstveno istraživanje, nego – autori se time ponose – »obrana nastanka i opstanka Republike Srpske«. U Prijedoru, na primjer, to ne znači ništa drugo nego sustavni zaborav i negiranje više od tri tisuće ubijenih Bošnjaka u četiri proljetna i ljetna mjeseca 1992. godine.

U Srbiji, među mnogim primjerima, najnoviji je osnivanje parlamentarne istražne komisije o navodnim zdravstvenim posljedicama NATO-ova bombardiranja. Popularna je teza o bombama s osiromašenim uranom, pa se već može pretpostaviti da će za koji mjesec cijela regija brujati o tome kako je NATO savez kriv za stopu smrtnosti od tumora u Srbiji.

To su tek nasumce odabrani primjeri u prljavome moru sličnih. Nemamo više posla s otvorenim negiranjem, kakvim nas je svojedobno zasipao, štajaznam, Dinko Šakić. Na svim je stranama stasala nova generacija negacionista, neusporedivo opasnija od prethodne. Oni laži i manipulacije predstavljaju kao plod znanstvenoga istraživanja, a podršku imaju u samim vrhovima vlasti; dapače, svi su oni tek groteskni glasnogovornici tih vrhova vlasti. Vukić će tako objaviti knjigu; banjalučki »historiografi« izdat će »kapitalno« djelo; parlamentarci u Srbiji »istražit« će ostatke urana na srpskim poljima… A sve će to, ne brinite, nacionalne televizije već gledateljima utuviti u glavu.

To novo laganje, to vrijeme »istine koja to nije«, tuzlanski aktivist i književni teoretičar Damir Arsenijević proteklih je dana nazvao imenom vrijednim pažnje – »new age mržnjom«. Govoreći o negiranju zločina u Prijedoru, Arsenijević je dijagnosticirao »interesantan generacijski prijenos traume«, koji koristi »mješavinu pravnog jezika, trača i folklora« kako bi stvorio »potpuno šupalj i nekoherentan«, ali na prvi pogled racionalan diskurs.

Takav tip govora »pokušava izbrisati cijelu jednu politiku i političku ekonomiju zločina« vlastite nacije, jer se s njom jednostavno ne može nositi. Kako sa svim tim na kraj? Arsenijević ne zna. Ne znamo ni mi. Samo je jedno sigurno: »Moramo naučiti kako se nositi s 'new age mržnjom'. To je novi zadatak za sve nas«.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: