U ono doba, neko davno, u svakom je dvorištu bilo nekoliko pasa. Više necijepljenih, nego cijepljenih. Nerijetko su lutali ulicama potpuno izgladnjeli, a djeca k'o djeca, neki su im prilazili, neki baš i ne. Ja sam bila od ovih drugih. A životinje osjete strah. Već po tome što sam prelazila na drugu stranu ulice, psima je bio dovoljan znak da me počnu pratiti.
Pohađala sam drugi razred osnovne. Željko je bio moj susjed i školski kolega, naši su očevi radili u Kombinatu. Skromna obitelj, u kojoj je on bio jedini sin, i tri kćeri, njegove sestre. Bio je pomalo starmali, ozbiljan za devetogodišnjaka. Kao jedino muško dijete u obitelji, Željko je imao povlasticu u vidu nove odjeće i obuće, dok su sestre nosile ono što je starija prerasla, a ako je trebalo nešto porubiti, skratiti rukave ili premjestiti dugmad, donosilo se mojoj mami.
Mama ne samo da je uspjela prilagoditi odjeću, nego je i dodala neki volančić, čipku, ukrasnu mašnicu. Bili su sretni, kao da im je sašiveno nešto novo.
Željko je povremeno navraćao po mene na putu do škole,ili me, poslije škole dopratio, pa nastavio, nekoliko kuća dalje. Bilo me je tada pomalo sram, jer kako ću do škole s dečkom iz ulice, dok druge djevojčice idu s drugim djevojčicama.
Al, Željko je bio neustrašiv. Znao je, već tada, procijeniti koji je pas raspoložen za igru, koji je gladan, ili kojem ne treba prilaziti. Jednom prilikom, kad me je dopratio do kuće, izlazi mama na ulicu, smješka se i obraća Željku:
- O, Željko, pa ti si opet dopratio kolegicu do kuće, ti si pravi momak 'Ajde, pozdravi roditelje!
A, Željko, ohrabren riječima pohvale, jer dečko je pravi, dopratio me, odgovorio je :
- Ništa se ne brinite, dok sam ja živ, pazit ću na nju ...
U trećem razredu, Željko nije bio međ' mojim kolegama i kolegicama. Odselili su u Australiju. Nikada ih više nisam vidjela. Niti išta čula o njima. Često pomislim na Željka. I osmjehnem se. Pomalo sjetno.