Postoji priča da je studioznom planiranju Hitlerove ratne strategije za okupaciju područja tadašnje Jugoslavije prethodila svojevrsna „psihijatrijska izvidnica“ koja se vratila u Berlin sa jednom strateški veoma važnom dijagnozom psihološkog profila domicilnog stanovništva: „Narod sklon glasinama“. U Ministarstvu narodnog prosvjećenja i propagande, Paula Josepha Goebbelsa, ova informacija primljena je s osmjehom.
„Glasine su sastavni dio nekonvencionalnog oblika borbe i kao takve se javljaju od samih očetaka ratovanja. Iako rijetko imaju presudnu ulogu u određivanju tijeka rata, njihov utjecaj sve više raste, posebno u vrijeme razvijenih komunikacijskih tehnologija. Za razliku od informacija i dezinformacija, koje se šire propagandnom kampanjom, kod glasina se rijetko zna izvor informacije, ona je teško provjerljiva i tretira se kao najsvježija vijest. Glasine se kao nekonvencionalno propagandno oružje masovno počinju koristiti tek u Drugom svjetskom ratu. Jačina kontaminacije glasinom ovisi o pojedinim kolektivno psihološkim aktorima, kao i psihosocijalnim obilježjima pojedinaca.“ (Marko Rupčić)
Tako nam, dakle, bijaše u ratu – kako onom Drugom svjetskom, tako i ovom prvom Domovinskom – no ista nas zla sudbina snalazi u miru.
Prokleti jezici, rekao bi narod, čime nesvjesno daje na znanje da je korijen problemalingvističke naravi – što je, gledano statistički, najčešći oblik patološkog poremećaja u prirodi ljudskog društva. Izgleda jednostavno, ali stvar je totalno kompleksna, znanstveno i filozofski, i da bi razumjeli problem mora se raščlaniti fiziološki i kulturološki. U tom slučaju tražimo najkraći put do istine.
Ovoga časa, kao primarni dijagnostičko-terapijski pravac, nameče mi se neurolingvistika – „lingvistička disciplina koja se bavi živčanom podlogom jezične obradbe, usvajanja jezika i jezičnih poremećaja. Takvom se definicijom neurolingvistika svrstava u psiholingvistiku, lingvističku disciplinu koja proučava jezičnu obradbu, jezični razvoj i jezične poremećaje kao psihološke procese. Neurolingvistika se katkad svrstava u neuropsihologiju ili kognitivnu psihologiju, a danas i u kognitivnu neuroznanost, koja, uz jezik, proučava i druge više kognitivne funkcije i njihovu živčanu osnovu.“ (enciklopedija.hr)
U ovom kratkom teorijskom pasusu nalazim puno zanimljivih poveznica koje me asociraju na neke eklatantne neurotske poremećaje u jezičnoj praksi Južnih Slavena – veoma podložnih mentalnom programiranju putem raznih jezičnih varijacija.
Pretpostavljajući da je korijen tih problema negdje duboko u kolektivnoj podsvijesti, čini mi se da je ključ rješenja u primjeni metode NLP (neurolingvističko programiranje), s naglaskom na usmjereni razvoj socijalne vještine verbalne komunikacije – karakterne vrline koja u vanjskoj manifestaciji građanskog ponašanja ( komunikaciji s okolinom) integrira umijeće slušanja i sposobnost razlučivanja, pri čemu se oba procesa odvijaju dvosmjerno – u odnosu na sebe i odnosu na druge.
Osobe koji nisu u stanju na potpuno isti način kritički preispitati etičku i estetsku kvalitetu vlastitih stavova kao i tuđih, potencijalno su konfliktne, lako ih je isprovocirati, a u slučaju da je riječ o javnim ličnostima, njihove osobne retoričke neuroze veoma lako postaju neurotski program kolektivne svijesti.
To se nabolje vidi nakon svake haške presude. Ova posljednja u nizu samo potvrđuje koliko smo u tom pogledu ranjivi i potpuno nedorasli lingvističkim izazovima vremena u kojem živimo.
Tko može shvatiti, neka shvati.
