Situacija o lokalnim medijima nije dobra. Nedavno promovirana studija pod nazivom „Digitalna održivost - Istraživanje potreba lokalnih online medija u Srbiji i Hrvatskoj“ otkrila je da portali u malim sredinama imaju tek dva do tri novinara, a njima se prijeti, puno rade i slabo su plaćeni. U Hrvatskoj pak postoji i dodatni problem što Agencija za elektroničke medije pomaže samo neprofitne medije, dok većina lokalnih medija djeluju kao tvrtke, što onemogućava dobivanje novca iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, te ih čini još ovisnijima o lokalnim vlastima - temi donosi portal Hrvatskog novinarskog društva.
Nepoznati iznosi
Prema istraživanju o financiranju medija iz proračuna u 2012., provedenom u suradnji s Balkanskom istraživačkom mrežom u Beogradu, a koje je u Hrvatskoj obuhvatilo 16 gradova i 15 županija, samo za lokalne radijske i TV postaje i portale iz lokalnih je proračuna te godine uloženo više od 40 milijuna kuna.
Nitko ne zna koliko ukupno novca svake godine dobiju mediji od lokalnih vlasti, jer taj novac ne ide uvijek izravno, već se plaćaju i, primjerice, obavijesti o zaprašivanju komaraca. Prihodi od „praćenja rada lokalne samouprave“ se ne knjiže kao subvencije ili javne potpore, nego kao komercijalni prihod od oglašavanja, pa opseg te prakse nije moguće utvrditi. Osim toga, dio novca se transferira i putem komunalnih tvrtki ili na neke druge načine. „Ponekad se dodjeljuju potpore i subvencije za medije, kao u Zagrebu, putem natječaja ili mimo njega, a ponekad se pomažu lokalni mediji 'u naravi', pokrivajući račun za struju ili 'zaboravljajući' račun za najam prostora u lokalnom domu kulture. Čini se da su financijske relacije između lokalnih samouprava i lokalnih medija još najlegalnije u šezdesetak slučajeva kada su jedinice lokalne samouprave vlasnici ili suvlasnici lokalnih medija“, kaže Milan Živković, nekadašnji savjetnik za medije u Ministarstvu kulture.
„Sami vlasnici lokalnih radija i televizija ponekad su mi otvoreno objašnjavali kako sustav funkcionira: ako neka lokalna ili regionalna samouprava želi da lokalni radio ili televizija prati rad npr. gradskog vijeća ili načelnika općine, onda neka plati prema važećem cjeniku, a mi možemo samo zamisliti koliko je takvo praćenje kritičko. Kad sam pitao njihova udruženja NUT i HURIN da izračunaju koliko dobivaju od lokalnih samouprava na taj način — zbog toga da im se za isti ili veći iznos poveća opseg Fonda za pluralizam — nisu htjeli. Novac od Fonda ipak zahtijeva da se za njega proizvede kakva-takva emisija, dok je za 'praćenje rada gradonačelnika' dovoljno tek pustiti ga u studio ili pristup onemogućiti njegovim političkim oponentima“, kaže Živković.
Bjelovarski novinari požalili su nam se kako ih župan Damir Bajs, kad je nezadovoljan njihovim pisanjem, otvoreno podsjeća da ih županija sufinancira.
„Uvidom u elektroničke i pisane medije potpuno je razvidno da mediji nedvojbeno kritiziraju županijsku vlast, njene službe i samog župana, što je u konačnici zadaća medija da prate afirmativno, ali i kritički rad javne uprave“, ne priznaju pritiske u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.
Biti dobar s gradonačalnikom
Kriterije po kojem lokalna samouprava dijeli novac teško je doznati — ako uopće postoje. Transparentnosti nema ni u Dubrovniku, gradu s možda najživljom medijskom scenom u RH. Tamo izlaze tri tjednika — Dubrovački vjesnik, DuList i bespatni Glas Grada, a postoji i pet portala te lokalne televizije DuTV i Radio Ragusa sa svojim portalima. Scena je šarolika i zbog toga jer lokalnim medijima znatno pomažu dubrovačke vlasti, no ni tamo nismo uspjeli doznati postoje li kakvi kriterij za dodjelu novca. Kako nam je rekao jedan od poznavatelja lokalnih prilika,“tko piše hvalospjeve o gradonačelniku Vlahušiću, taj prima više novca. Pravilnik o dodjeli financijskih sredstava ne postoji.“ Pojavila se u jednom trenutku inicijativa Gradskog vijeća Grada Dubrovnika o uvođenju pravilnika, međutim od tada su prošle gotovo dvije godine i sve je nastavljeno po starom.
Živa je medijska scena i u Varaždinu. „Naravno da ima pritisaka na medije. Najveći problem je što prevelik broj lokalnih čelnika pod suradnjom s medijima ne podrazumijeva samo informiranje njihovih stanovnika o događajima, radovima i projektima, nego i to da se piše samo što njima odgovara. Nije rijetkost da se prijeti i raskidima ugovora o suradnji, što, nažalost, ponekad i urodi plodom, jer poslovanje lokalnih medija u velikoj mjeri ovisi i o financijskoj suradnji s jedinicama lokalne samouprave“, rekla nam je Vesna Margetić-Slatki iz varaždinskog Regionalnog tjednika.
„Naš Regionalni tjednik je besplatan, pa nismo ovisni o Gradu Varaždinu ili Varaždinskoj županiji, niti se oni kod nas oglašavaju. Financijski surađujemo s drugim, manjim gradovima i općinama iz Varaždinske županije. U situaciji kada se manje-više prenose priopćenja, medije koji traže objektivne informacije i istražuju javno se proziva. Primjerice, pisala sam o upravnom sporu koji je Varaždinska županija pokrenula iako time riskira gubitak čak sedam milijuna kuna i ne bori se za javni interes. Župan je javno, s govornice Županijske skupštine, rekao da Regionalni tjednik piše svašta, da će sukladno zakonu tražiti ispravak, ali i pokrenuti tužbu. Ni ispravak nisu poslali, jer su bile prenesene isključivo činjenice i to iz niza dokumenata. To je samo jedan primjer izvrtanja činjenica kako bi se pokušalo diskreditirati novinare", kaže Vesna Margetić-Slatki.
Lokalne vlasti izdavači
Njen kolega Ivica Kruhoberec, glavni urednik tjednika Varaždinske vijesti, upozorava na koje načine lokalne vlasti ometaju medijsku scenu. „Općine i gradovi u Varaždinskoj županiji, valjda nezadovoljni tretmanom i nemogućnošću izravnog utjecaja na uređivačku politiku medija u privatnom vlasništvu, sve više izdaju vlastita povremena glasila u kojima se izvještava o radu lokalne vlasti koja im je i izdavač, a ne treba govoriti da i takva praksa ima utjecaj na našu nakladu. Upravo zbog toga što uglavnom imaju vlastita glasila, koja nazivaju čak i novinama, općine i gradovi novac troše kod klasičnih medija samo kad moraju, primjerice kod objave natječaja. Poneki načelnici i gradonačelnici pokušavaju s vremena na vrijeme na temelju takvog poslovnog odnosa dobiti i nešto više, ali iz mog iskustva to se svodi na, primjerice, zamolbe da se uvrsti vijesti o nekim komunalnim radovima u njihovim sredinama, dok nikome na pamet danas ne pada da traži da se o nečem ne piše ili da se pišu hvalospjevi o njemu“, kaže Kruhoberec.
Kolega Dejan Zrna iz Međimurskih novina nije bio zadovoljan našim odabirom teme. „Temu financiranja lokalnih medija od lokalne samouprave, selektivno odrađenu i negativistički intoniranu, često iskorištavaju naše kolege novinari iz korporativnih medija kako bi uništili lokalnu medijsku scenu i nakon toga od te iste lokalne samouprave mogli raditi PR projekte. Pa zar nema dovoljno novca od marketinškog kolača u Zagrebu od kojeg tek promili pripadnu lokalnim medijima? Naši novinari rade u puno težim uvjetima i s nižim primanjima nego što je to slučaj u javnim nacionalnim medijima smještenim u Zagrebu financiranima od strane građana", kaže Zrna, u čijim se novinama lokalna samouprava oglašava samo u sklopu projektnog marketinga i objave javnih natječaja.
„Stječe se dojam da je jedini cilj selektivnog iznošenja pojedinih slučajeva problematičnih odnosa između 'lokalnih šerifa' i novinara-urednika diskreditacija svih lokalnih medija kao nekompetentnih na medijskoj sceni, s obzirom na to da su 'pod utjecajem političara', iako su građanima vrlo često jedini izvor kvalitetne i pravovremene informacije. Stoga nije čudo da mnogi zajednički rade na tome da lokalnim medijima što više otežaju položaj na tržištu, pa da odustanemo od novinarskog posla kako bi javni servisi i korporativni mediji dobili monopol na izvještavanje usmjeravano iz političkih, društvenih i gospodarskih centara moći u Zagrebu. Naše novine ne dobivaju nikakve subvencije, iako bi one trebale biti zakonska obaveza države i lokalne samouprave, kao što je to slučaj u mnogim zemljama u EU. Umjesto da osnuje Medijski fond za razvoj lokalnih medija, država nam je odredila PDV na lokalne tiskane tjednike 13 posto, dok nacionalni dnevnici imaju pet posto“, podsjeća Dejan Zrna.
Makarska kronika
U drugim je gradovima novca za medije znatno manje. U Splitu gradske vlasti ništa ne izdvajaju za medije, a u Rijeci im daju relativno male svote. Izuzetak je televizija Kanal Ri, koja dobije po milijun kuna godišnje.
Jedan od medija koje lokalne vlasti ne financiraju je Makarska kronika. „U ovih 14 godina koliko već izlazi Makarska kronika nismo imali nikakvu financijsku podršku od lokalnih vlasti. Lokalna vlast u našem je mediju zastupljena isključivo kroz povremeni zakup oglasnog prostora, odnosno oglašavanje javnih poziva ili natječaja, eventualno čestitki povodom blagdana i Dana grada, a tretirana je na isti način kao i bilo koji drugi oglašivač, te joj se zakupljeni oglasni prostor fakturira prema važećim cjenicima za oglasni prostor“, rekla nam je Maja Erceg, glavna urednica Makarske kronike.
Bilo je razdoblja kada ni toga nije bilo, pa se oglašavanje javnih poziva ili natječaja plasiralo u višestruko skuplje dnevne novine samo da se zaobiđe oglašavanje u Makarskoj kronici. Nakladnik, tvrtka Kronika d.o.o., je u potpunom privatnom vlasništvu. Prihodi dolaze isključivo od prodaje novina i oglasnog prostora, pri čemu je udio jedinica lokalne samouprave u marketingu zanemariv.
„Upravo zbog te neovisnosti o lokalnim vlastima često smo izloženi napadima javnih dužnosnika na naš list s obzirom na to da pišemo kritički i ne 'trgujemo' s njima. Što se tiče pritisaka na naš medij od strane lokalne vlasti, više puta smo bili izloženi pritiscima – od toga da su novcem poreznih obveznika tiskali vlastito glasilo u kojem su nas napadali i vrijeđali, do toga da su zbog komentara naših čitatelja ostavljenih na web stranici Kronike slali policiju u redakciju. A pritisci su se ogledali i u tome da nas nisu pozivali na tiskovne konferencije niti su nam davali informacije koje su prema Zakonu o pravu na pristup informacijama bili dužni dati. Dakle, potpuna blokada kojom su pokušavali sve ne bi li nas ušutkali“, kaže Maja Erceg.
STV uz Glavaša
Kako doznajemo u Uredu gradonačelnika Osijeka Ivice Vrkića, od medija s kojima surađuju od grada je u 2016. najviše, 618.750 kuna, dobila Osječka televizija. Glasu Slavonije, koji je 2014. dobio 553.765 kuna, ove je godine pripalo znatno manje, 216.041 kuna.
U posjedu smo ugovora od 16. siječnja 2013., potpisanog između tadašnjeg gradonačelnika Krešimira Bubala i predstavnika Televizija Slavonije i Baranje (STV), poznatije kao Slavonska televizija. U dokumentu se navodi da će STV dobiti 714.024 kuna godišnje, plativo u 12 rata, a zauzvrat mora emitirati niz emisija o radu gradskih vlasti.
Potpisivanje sličnih ugovora dugogodišnja je praksa, pa se tako ugovorom iz ožujka 2001. STV obvezuje na praćenje događaja i protokola u Osječko-baranjskoj županiji, a troškovi emitiranja se obračunavaju po tarifi od 24,4 kuna po sekundi. Županija se tim ugovorom obvezala platiti 50 sekundi dnevno za 250 dana, ukupno 300.000 kuna godišnje. Komentar suradnje lokalnih vlasti i medija dobili smo od osječkog novinara Gorana Flaudera.
"Grad Osijek je znatno povećao popis lokalnih medija s kojima ima financijske aranžmane i koji zahvaljujući tomu preživljavaju - od lokalnih radijskih postaja, preko malih tiskanih izdanja do gradskih internetskih portala. Osječko-baranjska županija i dalje obilato financira STV temeljem ugovora o praćenju rada. Županija pod vodstvom Vladimira Šišljagića godinama plaća medijsko praćenje, de facto javnu promociju, Slavonskoj televiziji i Glasu Slavonije, medijima pod snažnim utjecajem Branimira Glavaša i HDSSB-a, a postoje ozbiljne indicije da je Glavaš njihov prikriveni vlasnik. Sada, kad se njegova stranka podijelila, STV ne može ignorirati župana koji im potpisuje isplate, ali su mu prije nekoliko dana odbili dati link za javljanje u program zagrebačke N1 televizije, koja je to bila voljna i platiti, pa se morao telefonski uključiti... Glavaševa struja i dalje upravlja STV-om. Ondje se i zapošljava uglavnom regrutiranjem kadrova iz redova stranačke mladeži. Bit će zanimljivo promatrati njihovu uređivačku politiku ako Ministarstvo uprave ili Upravni sud odluči priznati izvanredni Sabor HDSSB-a koji je izabrao Šišljagića za predsjednika stranke“, napominje Flauder. Može li se način financiranja lokalnih medija urediti? Milan Živković smatra da može.
„Jedan mogući model su tzv. komunalni medijski centri, koji se spominju u Nacrtu prijedloga medijske politike proizašlom iz javne rasprave o medijskoj politici 2015. Treba odbaciti iluziju da će privatizacija učiniti lokalne medije neovisnima o politici. Lokalnoj zajednici su ti mediji potrebni, slično kao što je, unatoč opravdanom nezadovoljstvu programom, Hrvatskoj potreban HRT. Zato treba sudjelovati i u njihovom financiranju (s oko 20 posto), dok bi se ostatak namaknuo s nacionalne razine — iz prihoda od reformirane pristojbe za HRT, iz dijela prihoda od pristupa internetu ili posebnog poreza na oglašavanje, prema principu matchinga. Jedino je potrebno prekinuti politički utjecaj koji s financijskim tokovima sada najčešće ide pod ruku“, kaže Živković.
„Moguće je osmisliti način izbora upravnog tijela koje bi na regionalnoj razini biralo urednicu ili urednika tog komunalnog ili 'lokalnog javnog medija' tako da bude osigurana urednička neovisnost o političko-stranačkoj sferi i nužna novinarska autonomija. Četiri milijuna eura za projekt Mediji zajednice iz Europskog socijalnog fonda odobrena su upravo za to da se takav model isproba u praksi, kako bi se kasnije mogao proširiti. Ne znam kakva je sada sudbina tog novca i pilot-projekta neprofitnih komunalnih medijskih centara, ali neovisno o tome ništa nas ne bi koštalo da uvedemo minimum transparentnosti u financiranje medija. Funkcioniranje jednog efikasnog i jeftinog središnjeg portala na kojem bi svi takvi podaci bili dostupni opisano je također u jednoj od mjera Nacrta prijedloga“, podsjeća Živković.
Sve je na papiriću
Glavni grad daje potpore svojim medijima već godinama. Počelo je 2011., kad je temeljem javnog poziva za subvencioniranje audiovizualnih i radijskih sadržaja od interesa za Grad Zagreb nakladnicima televizija ili radija podijeljeno 9,4 milijuna kuna.
Grad je ove, 2016. godine, ukupno dao 10 milijuna kuna potpora za tri TV i osam radijskih postaja. I dalje najviše dobiva Z1 — 2,1 milijun kuna te OTV — 1,9 milijuna kuna. Novac je podijelilo i 26 portala — ukupno 1,3 milijun kuna. U toj kategoriji najviše dobiva Index (210.000 kuna), a slijede Dalje, Zagrebačka novinska agencija (ZNA), Politikaplus i Direktno.
O dodjeli novca odlučuje gradonačelnik Milan Bandić, koji imenuje članove obaju povjerenstava — za dodjelu potpora za sufinanciranje programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama, odnosno audiovizualnih i radijskih programskih sadržaja. Predsjednica Povjerenstva za radio i TV postaje njegova je osoba od povjerenja, Jelena Pavičić Vukičević, potpredsjednica Bandićeve Stranke rada i solidarnosti. Član povjerenstva je i Ivica Lovrić, pročelnik zagrebačkog Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, čije se ime spominje u više zasad nepotvrđenih optužnica. Povjerenstvo razmatra prijave, rade procjenu i odabir programskih sadržaja te predlažu liste, no odluku o odabiru korisnika ipak donosi gradonačelnik, koji odlučuje i o iznosu potpora. Bandićeva je kontrola dvostruka jer, kako neslužbeno doznajemo, iako od 2014. postoje bodovne liste, članovi povjerenstava iz Ureda gradonačelnika dobiju papiriće na kojima piše koji su mediji, na ovaj ili onaj način, zaslužili dobiti novac.
