Banner
Plenković: Spremni smo prihvatiti kvalitetne oporbene amandmane
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu najviše studenata na anglistici - 120
Milanović nazvao Stožer paraustavnim tijelom
Jandroković: Opet jedna Milanovićeva kontroverzna izjava
Plenković: Optužbe na račun Stožera su ponavljenje, recikliranje tema
Capak ne želi reći koliko je ispričnica za samoizolaciju potpisao
Plenković: Ubrzat ćemo procedure posvajanja djece
  Tibor Žukina           19.03.2012.         2111 pogleda
Neslavni pad

Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima

VIII. poglavlje

Mirnu sliku Atrofola koja je nenadmašivom vještinom prikrivala njegovu srž izopačenosti i zla, prekinuo je tutanj iz udaljenih vrhunaca sivoga svoda, prenuvši gospodara nepostojećih iz njegova slatkog sanjarenja o još većim grozotama koje je planirao počiniti. U tome je trenutku Egzufrilej svojim nadnaravnim manipulacijama polako dovodio do susreta lutajućeg Andrije i prelijepe Antonele, koja je puna sreće šetala dalekim daruvarskim livadama sa zavodljivim gorostasom što ju je osvojio, bezbrižno udišući netaknuti zrak blage ljetne večeri i ne znajući da će postati tek bespomoćna marioneta podmukle urote. Jednolična tamna opna svoda počne kroz uske i kratke proreze propuštati malene, ali snažno svjetlucajuće bjelkaste krjesove koji su se, strujeći jednim dijelom svoda, izmjenjivali tako brzo da ih je bilo gotovo nemoguće razabrati. Ubrzo je svjetlost sve jače sipila sve stalnijim i sve većim porama, kao da će se tanka granična membrana uskoro raspuknuti, a kroz ogromni procijep prodrijeti u Atrofolu nikad viđeno blještavilo. Konačno se začuje zaglušujući udarac i iz rastvorenog neba prema stubištu careva prijestolja počne ponirati neraspoznatljiva gromada, gorući prigušenim narančasti plamenom obavijenim u sivilo polupostojanja.

Ljuta rana nastala na vrhu nepostojećeg carstva zacijeljela je puno brže od pada mistične baklje i na zašivenom tkanju stvarnosti bio je izbrisan svaki trag tog iznenadnog događaja. No, epski će metež izbiti u Atrofolu dok prigušeni plamen dostigne dno, a uzrujanost će se ponovno pobuditi u Egzufrileju koji je tek nedavno uspio ukrotiti svoj bijes. Te velike strahote ipak neće nestati poput nevažnog procjepa na svodu, nego će ostaviti neizbrisive ožiljke na sudbinama mnogih. Gledajući daleko iza gornje međe u okrutni zemaljski svijet gdje je Andrija bio zarobljen, zaslijepljeni Egzufrilej nervozno zakloni vrtloge tamnocrvenih očiju svojim kršnim kamenim dlanovima i pognuvši glavu ljutito udari nogom u najvišu stubu tako snažno da je potres bacio sve duše na tlo, zaustavivši vrijeme u njegovoj zemlji.                                                             

-Tko se opet sa mnom poigrava!? Ne mogu vjerovati da je itko imao obraza skočiti u mirnu jamu nepostojanja ne pitajući za moje dopuštenje!-kad je ponovno vinuo pogled u nebesa prema jurećoj gromadi koja mu se sve brže primicala, božanski glas Egzufrileja silno je zaorio ostavivši iza sebe stravičnu jeku što je još dugo odzvanjala beskonačnom odajom, držeći na životu nepopustljive i arogantne riječi umišljenog vladara. Trenutak čije se očekivanje doimalo kao čitava vječnost konačno postane dijelom careve sadašnjosti kada neznatno prigušena baklja pogodi podnožje neuništivog stubišta. Odzvonivši prodornom eksplozijom, pala buktinja rasprši oko sebe pršteću vojsku treperavih iskri razornih za svakoga smrtnika koje Velikom Sucu ipak nisu bile u stanju nauditi,samo poremetiti njegovu ionako upropaštenu prisebnost. Bilo je za očekivati da će pepeo uzalud prekriti čitavi njegov tron, ostavivši iza sebe samo besmisleni nered i bespotrebni, neisplativi kaos za kojeg tek puka hrpa pougljenjene prašina nije ni približno dovoljna naknada.

No, pred gnjevnim i pomalo začuđenim Egzufrilejom polako se ukaže bljedunjava sjenka, izronivši iz gustoga dima i uspevši se ka njegovome prijestolju kao da je naizgled epski pad bio za njega potpuno beznačajan, čak i očekivan ili pak namjeran. Prije nego što ukaza koja je ispred njega kročila stigne izustiti jednu jedinu riječ, uznemireni se glasnik brzinom munje popne sve do njegova prijestolja, a ozbiljno lice zvijeri odavalo je da se u njemu miješaju razočaranje, panika i srdžba koja je nadvladala sve ostale osjećaje.                                                                      

- Jedan bijednik se usudio suprotstaviti kazni i pobjeći od teške sudbine! Recite što da učinimo, gospodaru!-uzvikne odana rogata spodoba jedva hvatajući dah, kaneći što prije prenijeti svome caru važnu vijest jer odlučio je pod svaku cijenu osvetiti neslavnu sudbinu tog mističnog bića koje je stajalo pred Velikom Sucem tek se oporavivši od silnoga poniranja.

-Kako mi se usuđuješ obraćati dok promatram tegobe jednog od najgorih atrofolskih zločinaca!? Reci mi odmah što se događa ili ćeš biti razoren mojim gnjevom!- otresao se Egzufrilej na svojeg nedužnog đavolskog vojnika, iskaljujući bijesno i tjeskobno raspoloženje koje ga je obuzelo kad mu su pomno razrađene spletke bile nasilno prekinute. Iskvarenom dušom bez savjesti odmah mu proleti zebući predosjećaj loše sudbine neprestano hranjen ponovno rođenim sjećanjem na moćnu Akvarbudinu kletvu. Opet je vječito i nezaustavljivo odzvanjala njegovim mislima mučeći ga i plašeći, usađujući u njega jedino zlo koje mu je mogla naštetiti-strah od vlastite propasti. Nije se u njemu pobudio zov savjesti, niti je uopće pomislio odustati od zlih ideja kojima je unosio patnje u živote bespomoćnih žrtava stvarnosti, nego je u njemu sve jače plamtio nagon za vlastitim opstankom. Dok god demonkine zlonamjerne riječi nisu bile izgovorene, nije mu bio potreban jer osjećao se neuništivim i besmrtnim ,ali nedavno je prvi puta spoznao da je sudbina čak i iznad njega pa je odmah odlučio saznati odakle je pristigla sjenka što sada pred njime ponizno stoji i pokušava prodrijeti u njegovu svijest.                                                                                       

-Govori zašto si nepozvan upao u moje carstvo i tako drsko prekinuo njegov sklad!- upre Egzufrilej prstom u tajanstveno stvorenje ne mogavši ukrotiti svoju bahatost i strogoću.-Ti nestani ako ne želiš okusiti moj gnjev!!- izdere se gotovo iz sveg glasa otresito mahnuvši teškom rukom i pogodivši kamen vrelom crvenom čini iz svoga kažiprsta, tik pored stopala ponižena glasnika kojeg je smatrao tek beskorisnom smetnjom unatoč njegovoj odanosti.

-Ne znam kako mu je to uspjelo niti odakle mu tolika odlučnost!-zagonetne besmislice već su razljutile uzrujanog cara nepostojanja te on oštrim pogledom upozori svoga podanika da govorilo smisleno i jasno ili će doživjeti propast kao svi koji su mu ikad prkosili.- Prisjetio se svega bez obzira na kletvu zaborava. Doznao je što je trebalo biti bespovratno izbrisano iz njegova pamćenja.-ne obazirući se na vladareva upozorenja, on nastavi tupo gledati u njegovu hrapavu bradu ne imajući snage usmjeriti pogled u oči iskonskoga zla koje oduzimaju dah. Sve silne opomene očito nisu dopirale do njihovih osjetila jer ne postoji obični smrtnik neznatnih moći koji bi se usudio tako drsko zanemarivati naredbe svemoćnoga.-Prisvojio je osjetilo opipa i boli, jasno je vidio svaki moj pokret i bio se u stanju boriti protiv mojeg tada još moćnog tijela...A trebao je nepomično plutati u magli drevne razmeđe.                             

-Ne mogu vjerovati da bez imalo straha tako bezobrazno kršiš moje zahtjeve!! Reci odmah tko je pobjegao od kazni! Gorjet ćeš u paklu, obećavam ti!!-Veliki Sudac bijaše već na rubu svake milosti i popustljivosti, a jedino znatiželja i strah od nerazumljivih događaja u njegovu carstvu tjerali su ga da odgađa strogu kaznu za to neposlušno stvorenje.                                

- Sigurno je neka natprirodna sila vratila u njega oduzete spoznaje i omogućila mu da savlada nepremostivo. Bio je toliko snažan da me ubio i oduzeo mi...-mudrovao je jadnik do posljednjeg trenutka sve dok ga ne zaprepasti oštra bol, a razorni udarac prodre u njegovu praznu utrobu, načinivši tmurnu pukotinu u njegovom prozirnom i neopipljivom tijelu.             

- Čime sam ovo zaslužio! Platit ćeš za svoja nedjela, bijedni licemjeru!!!- uzvikne on hrapavim glasom patnika, potresen neočekivanom agonijom i odleti u dubinu Ignedisa dok su mu se osjetila polako ugasila.                                                                                               

-Nitko neće prkositi Velikome Sucu! Sam ću spoznati sve nejasnoće radije nego da trpim neposluh obične, neugledne sjenke.-vidjelo se da zabrinuti car nije izgubio niti djelić svoje zlobe, a njegova je odlučnost u nepovoljnim vremenima bila još snažnija. Vrijedni glasnik iz zemlje polupostojanja čije je neprocjenjive informacije žrtvovao samo zbog vlastita ponosa, nedavno je stradao pod mačem očajnog Anfolija te je predavši osjetilo sluha svome zakletom neprijatelju pao u nepostojanje. Ne mogavši čuti što gospodar od njega želi, neslavno je propao postavši jedan od podanika paklenoga cara, prepušten Senuetovoj sreći u borbi protiv zemlje Ignedisa. Premda je dragocjeni i gotovo nepresušni izvor ključnih vijesti za njega bio vječno izgubljen, nezamislivom moći svoga uma, Egzufrilej shvati što ga je zadesilo te bijesno uzdahne tresući se od srdžbe.                                                                             

-Nije mu bilo dosta što je prešao zabranjenu granicu s onim dvjema izdajicama i oduzeo osjetilo sluha jednom od mojih stražara! Sada se još usudio suprotstaviti mojoj kazni i silom vratiti ono što više nije zaslužio imati!- zastane kao da skuplja dah za još gromoglasniji urlik.-Sada više neću imati milosti!!! Trebao je biti izgubljen pet godina, ali sada će vječno patiti!!! Čujte me, čuvari labirinta polupostojanja, drska sjenka se oslobodila stanja bez osjetila i luta vašim odajama polako ih vraćajući! Jednog od vas je već ubio! Sad je vrijeme da ga smaknete i bacite natrag na dno pa ću ga ja poslati u propast bez ikakvoga suđenja. Jednim udarcem ću ga baciti izravno u vječnu vatru!-Sav magloviti, mutni i nejasni svijet koji je okruživao odlučnog zarobljenika polupostojanja, postajao je sve bistriji i jasniji kada je moćno osjetilo sluha postalo dio njegove ojačane svijesti. Tek nakon što je mjesece proveo u gluhoj tami, počeo je cijeniti tu vrijednu moć koju svi nezahvalni žitelji carstva nepostojećih smatraju tek pukom i nimalo posebnom vještinom što im je u početku dana i koju su oduvijek imali bez obzira na zasluge. No, mistični, treperavi i siktavi šum koji je obavijao čitavu tvrđavu polupostojanja, uvukavši se u nju poput neiskorjenjiva prokletstva, zastrašivao ga je i zbunjivao bivajući na tren nepodnošljivo bučan, a onda opet jedva primjetan i sablasno tih. Nije znao dopire li taj zvuk iz same jezgre utvrde ili je to žamor atrofolske svjetine koja luta daleko ispod njegovih stopa pa ga je zato njegova tajanstvenost još jače tjerala dalje.                       

-Ne mogu vjerovati da sam opet u stanju čuti sve oko sebe! Tek sada znam što mi je bilo oduzeto! Ali što će mi sve to značiti ako je vojska poslana na mene! Ionako ću propasti.- uznemiren naglom promjenom koja ga je zadesila, Anfolije zastane svinuvši leđa i pognuvši glavu, a njegova klonula ruka polako je spustila mač koje je nekoć pripadao poraženom čuvaru sluha. Premda je na tren bio uvjeren da nema što izgubiti i zamišljao je vojsku koja će ga odmah preplaviti i uništiti prije nego spozna njezinu silinu, uzbuna koja će se roditi u zemlji polupostojanja uskoro će ga prisiliti da vrati svoju želju za opstankom.                       

-Stani, bijedniče. Nikad nećeš doseći postojanje. S ove granice nije moguće prijeći niti na jednu stranu. Nitko dosad nije pobjegao pa nećeš ni ti!- šapat koji je zračio iz maglovitih zidova zastrašujuće uskoga hodnika doimao se sve glasnijim, a Anfolije je bio sve sigurniji da to nisu riječi drevnih duhova zarobljenih u mutnim zidinama,već prijetnje živih stvorenja koja mu se sve ozbiljnije primiču. No nije trebalo dugo da njegove sumnje budu uništene i da ih zamjeni nemilo saznanje koje više ne može poreći. Kad je iza sebe začuo bizarne glasove duša koje su sve jače odjekivali, vratio je svu volju zaboravivši da je ikad i pomislio odustati te podigne snažni mač sa prozirna tla, spremno se osvrnuvši prema izvoru sablasti. No, hrabrost koja se u njemu stvorila nije bila dovoljna da se odlučno suprotstavi trima lelujavim sjenkama koje su poput vjetra jurile prema njemu mašući svojim tamnim sabljama. Umjesto da hitro krene u bitku, on se posljednji puta kukavički osvrne i nastavi trčati odajama koje su se doimale sve užima, nadajući se da će uskoro naići na savladivu prepreku koju njegovi progonitelji neće moći premostiti. Ta moćna trojka se doimala stravičnom poput legije iskonskoga zla, a svatko na koja je bila poslana osjećao se kao da na njega kreće oluja koja sve pred sobom kosi i razara, ne poštedjevši nikoga. Premda na sebi nisu nosile snažne i tvrde oklope poput moćnih čuvara osjetila, zbog svog nejasnog prizora čiju je brzinu jedva i pogled mogao uhvatiti i unakaženog lica gdje su umjesto očiju zjapila tek dva crna vrtloga, podsjećale su na stvorenja dovedena iz najgore noćne more. Jedino čvrsto što su posjedovale bile su te okretne crne sablje kojima je jadni Anfolije mogao biti sasječen u tek jednom jakom zamahu. Već je počeo predosjećati da se bliži nepoznatom cilju, a napasti su klizile iza njega ne uspijevajući ga sustići ,ali na mjestu gdje se hodnik labirinta granao na dva još neizvjesnija prolaza i stvarao novu tešku nedoumicu, kroz tanke je zidove bjegunac zamijetio obrise još dvaju čuvara koji su za njime krenuli u potjeru, nailazeći po jedan sa svake strane.             

-O ne! Sudbina mi je zapečaćena! Neka me sreća sada služi kao dok sam vratio svoj osjet sluha! Neka bude uz mene kao kad sam uspio izvući se iz najveće tame.- dok mu je duh bio gotovo na dnu, a vjera u spas sve jače kopnjela, nestalno tijelo kojime je upravljao odlučilo mu je dati zadnju priliku pa se uspravi kao nikad prije kao da je otporan na sve udarce i pohita prema jednom od vojnika skrenuvši u lijevu hodnik.                                              

-Ovo činim za svoje izgubljene suborce!- ponosno uzvikne i zamahne svojim teškim mačem približivši se neznanom neprijatelju. Naizgled hitra duša tromo je zakovitlala svojom sabljom prohujavši iznad glave sagnuta Anfolija i prije nego je smogla snage za drugi siloviti napad, on čvrstom oštricom tiho proreže njen krhki trup, odbacivši ju na zemlju gdje je nečujno nestala rasplinuvši se u maglu. No junak nije imao vremena slaviti ionako beznačajnu pobjedu jer drugi od čuvara već mu se primaknuo podigavši sablju visoko dvjema rukama. Dok je brza siva oštrica neometano sjekla zrak jureći nezaustavljivo prema njegovim leđima, on iskoristi moć svoje odlučnosti i poleti prema sjenki izmaknuvši se njenome zamahu te probode meka prozirna prsa prihvativši mač objema rukama. Iz strašne crne rupe što ju je Anfolijev nemilosrdni udarac otvorio u nestabilnom tijelu sive siluete, počne šištati destruktivni crni mlaz, odzvanjajući poput vapaja mučene duše te pogodi silovite Egzufrilejeve podanike koji su sustigli svog zakletog neprijatelja dok se obračunavao s njihovim saveznicima. Prva dvojica koja su lagano klizila ka opkoljenom bjeguncu odmah su bila upropaštena i svedena na crnu paru stopljenu s tim razornim snopom, no treći je uspio izreći posljednje vapaje prije nego je i njega progutala ta moćna sila.                                        

-Zaustavite ga! Vrijeme ja da ustanu sve vojske labirinta! Nemojte mu niti na tren dopustiti da predahne! Ispustite iz njega posljednji dah, a onda ga porazite jednom zauvijek...-uzdahne spržen jezovitom crnom maglom. Svaki novi poraženi neprijatelj bio je nadahnuće njegovoj hrabrosti i smislu koja ga je vodio, ali i svjedok brojnosti vojske čijoj se opasnoj sili suprotstavio pa si nije mogao priuštiti niti sekunde odmora, nego nastavi pratiti uski prolaz koji se protezao u nedogled. Kad je zatišje trajalo već nekoliko minuta, a mogao se razabrati samo daleki tutanj Egzufrilejevih trupa kojima Anfolije još nije bio na vidiku, ugleda ispred sebe neuništiva crna vrata ukrašena bogatom slikom ljudskih usta, čiji je svaki zub bio jasno prepoznatljiv, a jezik pozlaćen i sjajan poput najveće dragocjenosti. Tijelom mu je odmah počela kolati prestravljenost i panika, a kada je zastao ispred nepremostive prepreke, shvati da ga ne prati samo treperavi šum usađen u tu neobičnu stvarnost, već za njim idu i zvuci bezbrojnih pobunjenika koji žele samo njegovu smrt. Pun očaja,gnjeva i mržnje, Anfolije ljutito uzdahne nemajući više snage za rječite vapaje te nasrne na mrski kameni zid koji ga je možda dijelio od slobode.

Nesalomljiva vrata ipak nisu popustila pred njegovim gnjevom, a puka odlučnost više mu nije bila dovoljna za pobjedu. Umjesto da se snagom vlastite volje probije kroz tajanstvenu barijeru i nastavi uzmicati sve dalje od tutnjajuće  bujice bespoštednih sjenki, zbog svoje naivnosti suočio s nečim nepobjedivim i doživio neslavni pad. Dotad neuništivi mač kojim je bio u stanju pokoriti sve one željne njegove propasti, rasprsne se u nevidljivi pepeo, rukama mu prostruju neobjašnjiva bol te ih obuzme slabost, dok mu koljeno počnu klecati toliko snažno da na posljetku klone izgubivši svijest.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Skladna zemlja polutame



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.