Roman u nastavcima Doba propasti
Deseto poglavlje: Neshvatljiv san
Prethodna poglavlja
Vreli i prazni krajolik jednolične pustinje Arizone kao da je već bio zahvaćen onom potpunom bijednom i propašću koja je 2032. godine u nekom drugom vremenu već odnijela posljednji ljudski život. Nemilosrdni vrtlozi što su se bijesno uzdizali iznad zaprepaštavajućih pješćanih dina, stvarali su nemilosrdno okruženje posve slično beznadnom ozračju pakla. Niti u najvećoj daljini nije postojalo ništa što bi odavalo bilo kakve znakove života, a prve su oaze bile toliko daleko izvan vidokruga da bi svak lutajući putnik omamljen nesnosnom žeđu i napasnom glađu vrlo lako povjerovao kako je čitava Zemlja poprimila upravo takvo stravično obličje pustoši. No na samoj granici života i smrti, nade i beznađa, monotone pustoši i živopisnih, bujnih oaza, ležala je tajanstvena vila građena od čistog bijelog mramora, raskošna poput antičke palače čiji su privremeni žitelji uživali poput najvišeg plemstva, gosteći se zamamnim plodovima oaze i iskonskim mesom netom ubijene divljači koja ondje bijaše u izobilju.
Obični zemaljski smrtnici nisu niti mogli sanjati o takvim čarima, a sama pomisao na takve životne radosti stvorila bi u njima slatke snove koji bi se iz bezopasne mašte polako pretvorili u zavist, ljutnju, čak i osjećaj besmislenosti tako neposebnog i ograničenog postojanja. Oni koji su obitavali u hladovini debelih zidina sazdanih od krupnog kamenja, bili su uglavnom oni privilegirani pojedinci koji su se prezirno osvrtali na prosječnu svjetinu, odavno izmaknuvši njenoj briga punoj sudbini. Bijedna sirotinja koja se borila da ostvari svoje i najsitnije želje ili čak i najnužnije potrebe, godinama se mogla prehranjivati i potrošiti manje nego što je rasipnim posjetiteljima oaze bilo potrebno za samo nekoliko tjedana. Stoga su oni mogli dospijeti u taj zemaljski raj samo ako im se dogodilo neobjašnjivo čudo, ako je uz njih stala sama sudbina ili ako su im naklonjene superiorna i nedodirljiva bića.
Među dobrostojećim liječnicima iz dalekih američkih gradova koji su mjesecima živjeli skromno kako bi si mogli priuštiti tek jedan tjedan tog savršenog odmora i među bezobzirnim bogatašima koji su uz tek malo brige onamo doputovali, kao što se svakidašnji ljudi odvažuju na kratke izlete u prirodu, u mirnoj i prostranoj hotelskoj sobi ležao je čovjek za kojeg je vrijedio jedan od tih neizbježnih uvjeta. Nakon što su se svježe i opojne novčanice vrijedne više tisuća dolara iznenada stvorile u njegovim džepovima, Čovjeka više ništa nije moglo zaustaviti u njegovoj sudbonosnoj misiji pa se već za dva dana našao na rubu zloglasne pustinje kamo ga je Gospodar uputio, vrativši se na kobno mjesto odakle potječe najdavnije sjećanje što ga je uspio sačuvati. Što je dulje boravio u tom grotlu propasti u koje će se posljednja čestica čovječanstva urušiti ako njegovo poslanje bude bezuspješno, to mu su pred očima sve jasnije vrtjelo sjećanje na one zadnje uzdahe očaja, kad su iz njegovog suhog i hrapavog grla teškom mukom izlazile samrtničke riječi. Dobro se sjećao spasonosnog revolvera koji je čvrsto držao u svojoj mlohavoj šaci, ne dopuštajući da i posljednji pripadnik davno velike civilazacije umre kao pas od gladi o žeđi.
Ipak, tlapnje koje su ga neprestano morile bile su više usredotočene na izazove koji mu predstoje, kao da je u podsvjesti već znao koju će mu poruku Gospodara poslati kad se za nekoliko dana ponovno nagne nad svjetloplavi hologram svemira i obrati nižem stvorenju kojeg je sve više smatralo sebi ravnopravnom.
Prvu je noć proveo spavajući nadasve nemirno i neskladno, izjedan zasada bezrazložnom tjeskobom, a čitavog je dana bezvoljno teturao toplim i vlažnim šumskim carstvom dok su ga skladni pijev ptica i očaravajuće glasanje veličanstvenih zvjeri u daljini činili posebice nervoznim, pobuđujući u njemu čak i bijes. Traumatično sjećanje na oholog bogataša u crnome odijelu čije su mu sluge jednom gotovo oduzele život pretukavši ga poput životinje, već je sutradan počelo blijedjeti, kao da je shvatio kako njegova tragična nevolja postoji samo u nekom paralelnom svemiru iz kojeg je odavno umaknuo. Tjeskoba više gotovo nije niti postojala te se Čovjek posve bezbrižno prepustio čarima svoga putovanja, tek o podsvijesti odbrojavajući dane do presudnog jutra kad će ga više sile poslati dublje u pješćani pakao. Posve skladni sati puni radosnog provoda i nepojmljivo mirnoga uma, tekli su ubrzano poput sekundi, sve dok ga nije sustigla posljednja noć prije odvažne bitke.
U lijepim ga snovima više neće pratiti raznobojne slike prostranih oaza niti uzbuđujući prizori anđeoskih mladih djevojki koje leže na vlažnome tlu, kupajući se na slabom pustinjskom suncu oslabljenom gustim krošnjama. Sada će se u njegovu podsvijest uvući uznemirujuću i vrlo značajna mora čiju simboliku nikako nije smio zanemariti. Iznad njega je zjapila samo nepomična mjesečina, osvjetljavajući mu put preko hladnih i mračnih staza, a tek poneka pješćana zrna lješkaše se u moru ništavila. Satima se doimalo da njegova lutanja nikamo ne vode, a iznemoglost ga je sve jače obuzimala, no ispred njega iznenada zasja starinski okvir od suhog hrastvog drveta čija je nekoć glatka površina bila hrapava i izbrazdana od nemilosrdne žege što ju je pogađala čitavoga dana. Pred sobom je ugledao skromni i gotovo urušeni prolaz u tajanstveni podzemni prostor te ga iznenada spopadne neizmjerno olakšanje i zadovoljstvo kakvo je obuzimalo istraživaće koji su nakon dugotrajnog i mukotrpnog rada konačno došli do prve spoznaje.
-Stigao sam na svoj cilj. Više ne mogu odgađati borbu.-izusti zbunjeno i odsutno, dok mu dušu preplavi mistični osjećaj sličan istovremeno jetkoj neizvjesnosti i slatkom ushićenju. Nije bio svjestan zašto su iz njegovih usta izišle baš te riječi niti s kojim se ciljem dao u besmisleno noćno lutanje i na mahove se osjećao kao da nije u stanju kontrolirati vlastite kretnje, već je zarobljen u nečijoj tuđoj svijesti, nošen nekim drugim životom. Spustivši pogled prema svojim vlastitim dlanovima i otrcanim kožnim sandalama koje prekrivaše njegova napola gola stopala, shvatio je da ipak boravi u svojem tijelu i gleda iz vlastitih očiju, ali nije u stanju posve utjecati na vlastite postupke. Premda je žarkom željom htio zakoračiti u tamu podzemnih hodnika i pronaći neznanog neprijatelja koji se duboko u njima skriva, odande ga je odvraćao neobjašnjivi strah, toliko snažan da svoj tromo tijelo doslovce nije mogao pomaknuti, već je frustriran stajao pod vedrim noćnim nebom, propavši u pijesak do samoga gležnja.
-Čekat ću te satima ako treba. Morat ćeš kad-tad otkriti svoj identitet. Zašto se toliko skrivaš!? Zašto mi se ne želiš suprotstaviti, podla kukavico!?-Čovjek je ćutio neizmjerni gnjev prema tko zan kojem biću i njegovo je srce lupalo toliko brzo i snažno da su mu čvrsta prsa pokrivena tankom bijelom košuljom gotovo poskakivala . Podrhtavajući pod vlastitom mahnitošću, srce mu odjednom zasvijetli neprirodnim sjajem, snažnijim od svjetla mjesečine, a prodorno se blještavilo počelo širiti najprije na udove, na trup , pa na vrat, sve dok mistična žućkasta koprena ne obavije i njegovo lice, a njegov pogleda zasja poput pogleda zvijeri u noći.
Tama koja se ugnijezdila u skrivenoj jazbini, obavijajući sve osim trošnih hrastovih dasaka koje se cakliše pod punim mjesecom, počela se iznenada uvijati, komešati i rastvarati, kao da kani stvoriti neko sasvim novo obličje te uskoro na pustu čistinu iziđe grubo sazdana i suviše pojednostavljena ljudska silueta čiji udovi nisu bili još posve oblikovani, a umjesto stopala krasile su je rugobne crne kugle na kojima je nespretno poskakivala. Uskoro su dlanovi bili posve fino sačinjeni i svaki se prst mogao s lakoćom razabrati, dok su stopala bivala sve jasnije i jasnija, dok na posljetku nisu poprimila svoju prirodnu formu.
Sablasna prilika koje je usporeno koračala prema izbezumljenoj i još posve nepokretnom Čovjeku zastrašujuće ga je na nekoga podsjećala, stvarajući u njemu divljački nagon za bijegom. Crno je lice bile još posve neprepoznatljivo, a tajna što ju je ono skrivalo doimala se svakim trenom sve razornijom, pobuđujući u Čovjek divljački nagon za nemogućim bjegom. Pokuša zakoračiti unatrag kako bi se odmaknuo od jezovitog neprijatelja, no i dalje je kao ukopan stajao, trčkarajući na mjestu i uzaludno se batrgajući. Primićući se sve brže i nasrtljivije, to je stravično biće uskoro poprimilo nepogrešiv ljudski lik, a zaprepašteni Čovjek u njemu vidi svoje vlastito lice, zavapivši od silnog zaprepaštenja, ponesen još neshvatljivim očajem.
-Sad shvaćaš zašto ti je bilo bolje ne vidjeti me! Ja sam tvoja tamna strana, tvoja mračna prošlost koja te dovela do samrti.-dok je slušao zagonetne riječi svoga suparnika, Čovjeka obuzmu hladnjikavi trnci, a njegov životinjski strah sve je brže prelazio u gnjev uvrijeđena čovjeka.
-Morat ćeš mi se suprotstaviti! Vidiš da bijeg nije moguć. Svoj cilj možeš postići samo ako se suočiš sa mnom!-povikne hitra silueta obrativši se Čovjeku s visoka i pogledavši ga prijezirno, ako da promatra neko niže i manje vrijedno ljudsko biće. Sada više nije kanio koračati unatrag niti odgađati neizbježni čin, a ideja o paničnome bijegu bespovratno se raspline ako da je nikad nije ni imao. Kad su njegova troma i umorna stopala pokušala zakoračiti naprijed, neznana ga sila ponese poput praćke, kao da je sva energija što ju je pokušao iskoristiti za bijeg ostala pohranjena negdje duboko u njemu. I tako su dva posve suprotna stvorenja bila suprotstavljena u Čovjekovom svijetu snova, a najgori neprijatelj što ga je s gađenjem gledao gotovo da je bio njegova vlastita kopija. Pun bijesa prema samome sebi i vlastitoj prošlosti koju nije nikako mogao prizvati u sjećanje, Čovjek se mahnito baci na svojeg dvojnika te se oni puni mržnje počnu valjati po hladnom pustinjskome tlu, mašući šakama do iznemoglosti i gušeći se međusobno svom silinom.
Iako je njegov život bio ugrožen, a dušmanove su mu ruke čvrsto stezale vrat, Čovjek nije osjećao niti bol niti strah te je osjećao istinsku vjeru u pobjedu. Kad je već oborio svog protivnika na tlo i počeo se polako pridizati kako bi se spasio od njegovog smrtonosnog zagrljaja, ispred sebe opazi zamamnu siluetu vitkog ženskog stvorenje koje promrsi prstima svoju dugu valovitu kosu te posegne za dugim crnim revolverom. Nakon samo nekoliko sekudni pustinjom odjekne zaglušujući hitac te se Čovjek probudi probudi sav blijed ,dok je zvonki ženski smijeh još odzvanjao u njegovoj svijesti.
Ležao je usred prazne i puste sobe, predosjećajući da će ga peta dimenzija uskoro dozvati, a na njegovoj prostranoj postelji prekrivenoj crvenom satenskom plahtom, tik pored Čovjekova ramena koje bijaše obliveno znojem, ležala je duga plava vlas, zatitravši pod propuhom blago pritvorenih vrata.
