Prije točno četrdeset godina američki je autor i novinar Bill Buford za časopis „Granta“ osmislio termin „prljavi realizam“ kojim se željelo obuhvatiti sva ona književna djela sedamdesetih godina 20. stoljeća, godina u kojima je postmodernističko određenje bilo odveć manjkavo, a naturalizam i drugi -izmi koji su prethodili djelovali su suviše apstraktno. Riječ je o književnom pokretu koji je načeo pitanje razlikovanja „undergrounda“ i profinjene kanonske književnosti.
Epitet „prljavi“ ovoj je književnoj pojavi pridavao dodatnu notu beznadežnosti i neshvaćenosti kojom su se autori (primjerice, Raymond Carver, Richard Ford, John Cheever, Charles Bukowski) željeli okititi. Autori prljavoga realizma pišu o svakodnevnim mukama svih nas, malih ljudi, dodajući pritom svemu dodatak uznemirujuće ironije, naoko semantičkoga divljaštva kojim se dno pokušava prikazati još crnjim, za čitatelja šokantnijim, sve s ciljem privlačenja suosjećanja i promišljanja o ništavnosti života. Jezik je pritom jednostavan, kratak, oblikovan minimalistički, istovremeno bolno izravan i nejasan jer ostavlja mjesta samostalnom oblikovanju završetka i shvaćanju ideje teksta.
Na tragu „prljavoga realizma“, prateći obrasce već poslovično klišejiziranog mainstreamerskog Bukowskog i stvarajući vlastiti izričaj zasijan na retro-književnim uzorcima, stvara i Mateo Balaban, mladi jugovopoljsko-virovitičko-vrbnički književnik, slikar i član Ogranka Matice hrvatske u Virovitici. Balaban iza sebe ima tri objavljene knjige i nekoliko stotinjaka naslikanih apstraktnih slikovnih isječaka koje je izlagao na izložbama te koje spremno uključuje u svoje knjige. Nastupao je na brojnim pjesničkim večerima („Roklicerove večeri“, „Čitanje pod zvijezdama“, „Projekt Poezija“) spajajući likovnu i glazbenu umjetnost s književnošću.
Prvu knjigu („Kiša bordo“, 2020.) Balaban posvećuje depresiji riječima: „Dušo moja, i dalje ne znaš plesati, kao ni prvoga dana kada smo se upoznali.“ Ova knjiga tvori spoj proze, poezije i drame, djelujući zapravo poput minijaturnoga kazališta kojim nas pripovjedač propušta u svoj um i misli fragmentirano, u određenom trenutku, ali u potpunosti nepročišćeno i nerafinirano, nižući misli redom kako su i nastale. U tekstovima upoznajemo središnji lik Petera, njegova prijatelja i racionalnog sugovornika Marcusa te erotičnu Lumu. Sadržaj knjige nudi borbu sa samim sobom zbog nemogućnosti življenja svakodnevnoga života u kojemu se može pronaći sreća. Ipak, koliko god knjiga pokušavala biti prijemčiv košmar, mora se reći da je riječ o košmaru koji ima potencijala, no često, izbjegavanjem dobre stare „manje je više“, djeluje neprohodno i zamorno.
Drugu knjigu („Autor kaosa“, 2021.) autor je podijelio na tri dijela, pokušavajući sada nešto jasnije i usredotočenije odijeliti književne vrste. Prvi dio, nazvan „Proza kaosa“, baštini junaka prethodne knjige Petera Allana Bana (kako doznajemo iz književnih susreta, riječ je o autorovu alter-egu) koji u prvom licu pripovijeda o svojim ljubavnim proživljavanjima sa Stelom i o načinu na koji ne uspijeva živjeti životom običnih ljudi (a čini se da to ni ne želi). Drugi dio je „Poezija kaosa“ koja sadrži splet hrvatsko-engleskih pjesama, a dosta pjesama sadrži jezično lake parne rime. Treći dio ove knjige je „Slike kaosa“, dio u kojemu je autor skupio fotografije svojih likovnih djela (pretjeravši s njihovim brojem – možda bi bilo značenjski bogatije da je probrane slike pridodao pojedinim tekstovima).
Konačno, treća knjiga „Cesta nema empatije“ (2022.) posvećena je porivu za stvaranjem glazbe, a iznjedrila je originalnu ideju pisanja u obliku gramofonske ploče (Strana A, Strana B – međutim, bilo bi dobro da je sadržajna razlika između strana osjetnija). Pjesme odaju dojam sceničnosti (kao da su namijenjene izvođenju na sceni pa su pisane s ponavljajućim refrenima). Brojne pjesme posvećene su čežnji za neostvarenom ljubavlju, samoći, ali osobito inspirirane stihom pjesme „Mir u duši“ koji govori: „Mir u duši je dosadan!“ I ova je knjiga obogaćena slikama (dio „Emocija ceste“).
Mateo Balaban pionir je „prljavoga realizma“ među zavičajnim autorima našega grada. Za razliku od Roberta Roklicera koji je u Viroviticu donio „underground“ poeziju i uglavnom se oslanjao na odnose i na proživljavanje svijeta oko sebe na jedan fin, ironičan način, Balaban u središte svojih tekstova postavlja pojedinca, ego. Njegov pripovjedač/lirski subjekt/lik (ovisno o književnoj vrsti i književnom rodu koji koristi) usmjeren je na samoga sebe, svoje potrebe, svoju nemoć realizacije, svoje misli. Smije se svom humoru, stupa u dijalog sam sa sobom i, mada tvrdi da žudi za svojom srodnom dušom, čini se kao da mu ista nije potrebna jer ni sam ne vjeruje svojim riječima; svjestan je činjenice da će svoj spas pronaći samo u sklapanju rečenica bez mnogo smisla, stvaranju nečega što će mu umanjiti osjećaj neslobode i okova svakodnevnoga svijeta.
Nastavi li s pisanjem i razvijanjem tema (ne opredjeljujući se samo za temu vlastite tuge) i pokuša li manje koketirati s košmarom književnih vrsta, Balaban bi mogao dobro izoštriti svoje autorsko pero i dotjerati ideju „prljavog realizma“. Na kraju, važno je da se u sve tri knjige mogu pronaći iskričave misli i rečenice vrijedne čitanja što je, u konačnici, i težnja svakoga autora, knjige i teksta.
