Fotografija je igra svjetla, sjene i trenutka, objašnjava Rudolf Vanđija svoj pristup fotografiji i portretiranju. Izložba portreta postavljena u kafiću Cug, galerija je poznatih lica. Neka od njih poznajemo iz medija, a viđali smo ih kao goste našega grada. Drugi su pak Virovitičani koje susrećemo svakodnevno na ulicama, u školama ili u ustanovama. Tako su se u galeriji našli Arsen Dedić i Ibrica Jusić pored Galine Popović i Mihaele Kulej. Vanđijina izložba podsjeća na prošlost jer nekih od likova s njegovih fotografija više nisu među živima, ali jednako tako podsjeća i na neprolaznost i upečatljivost umjetničkog i humanističkog otiska koji su mnoga od dragih i poznatih lica ostavili za sobom. Njihov osmijeh zaustavljen je na fotografijama Rudolfa Vanđije kao da su željeli da po njemu budu zapamćeni. Zbog osmijeha i duhovitosti, Vanđijine fotografije u cjelini su vedrog tona, blistavih boja i besprijekorne oštrine, odraz su sigurne ruke iskusnog fotografa koji dobro poznaje tehničke mogućnosti svog fotoaparata, kao i narav čovjeka kojeg portretira.
- Fotografije obuhvaćaju tridesetak godina moga rada – kaže Rudolf Vanđija – Većinom su to naši Virovitičani i umjetnici koji su prolazili kroz naš grad, a želio sam ih ovjekovječiti na svoj način. Portreti su nastajali u ateljeu i na terenu te u prolazu gradom, slučajnom inspiracijom u tome trenutku.
Vanđija se prisjeća se kako se fotografijom počeo 1977. godine, kada mu je kum za krizmu darovao fotografski aparat kakvih tada nije bilo puno u Virovitici. Upoznajući fotografiju, sve je više u njoj otkrivao i svoj način umjetničkog izražavanja. S vlastitim fotografskim aparatom u ruci učlanio se u fotografski klub u u osnovnoj školi Vladimir Nazor, koji je vodio Zlatko Satler pa je svojom aktivnošću zaslužio funkciju predsjednika foto-kluba. Osamdesetih je pak njegov fotografski razvoj poticao Mirko Jirouš.
Vanđija kaže da su njegovi fotografski uzori klasici zagrebačke škole koji su obilježili razdoblje crno-bijele fotografije, kao što su Marija Braut i Tošo Dabac. Od Virovitičana, učio je od svestranog Zlatka Kovačevića-Saxe, a spominje i danas vrlo perspektivnog Matiju Turkalja, sin fotografa koji je vodio poznaju fotografsku radionicu Foto Božo.
- Moj odgovor na pitanje vole li se Virovitičani fotografirati bio bi da je 99 posto ljudi bilo oduševljeno jer su pratili moje radove u tisku, na portalima i televiziji. Primjer su Drago Kozjak i Drago Celić, s kojima sam se duže vrijeme dogovarao za fotografiranje, a njihovi portreti govore o mikeškom načinu života. Tako da sam Dragu Kozjaka fotografirao na nogometnom igralištu s bajs instrumentom i nogometnom loptom u korner prostoru, a Dragu Celića u kružnom toku kod FINE, nekadašnjeg SDK-a, s biciklom i dvije limene kantice za mlijeko sa kojima je redovito išao na tržnicu kod svoje mljekarice po sviježe mlijeko.
Kako kaže Rudolf Vanđija, fotografija ga je kroz proteklih tridesetak godina vodila posvuda, tako da je obišao cijelu Hrvatsku i snimao mnoge slavne osobe.
- Fotografija me dovela do dasaka koje život znače, do predsjednika Franje Tuđmana, s njom sam došao do Vukovara kroz Domovinski rat i do holivudskih glumaca iz lijepe naše kao što je Rade Šerbedžija, koji je na snimanju portreta bio izuzetno korektan i jednostavan. Odvela me je i do Arsena Dedića, Enesa Kiševića, Ibrice Jusića i gotovo cijele hrvatske rock scene.
Fotografije Virovitičana i mnogih slavnih osoba koje je Rudolf Vanđija snimio u proteklih 30 godina možete vidjeti u kafiću Cug, gdje će izložba biti postavljena cijelo ljeto.
