Neobičan san o ljubavi

Te večeri, zaspao sam gladan i umoran. Gripa me je mučila već treći dan i nikako da prođe. U sobi je bio potpuni mrak ,osim jedne mjesečeve zrake debljine svilene niti ,koja se probijala kroz sitnu rupicu na plastičnoj šalokatri spuštenoj na prozoru. Prvo čega se sjećam bio je crni, crni mrak a u njemu bezbrojne sitne plavkaste zvjezdice koje se kreću ogromnom brzinom posvuda po prostoru. U ušima mi je šumilo i pištalo slično kraju programa na televizoru. Otvorim oči, kažem otvorim, al` ne u zbilji ,već u snu i ugledam kako netko lebdi pred menom , lebdi i pruža mi ruku. Govori nešto, čini mi se da kaže kako moram usredotočiti svoje misli na samo jednu misao inače čim pomislim na neko mjesto tamo ću i doći. Čim je on to rekao, meni sine glavom da bih bio u lijevom uglu sobe ...i stvorim se tamo. Sine mi misao da sam u desnom uglu i....tamo sam, sine mi da sam na plafonu i već sam tamo, a odjednom mi istovremeno nekontrolirano počeše navirati misli, sad bi tamo, sad bi `vamo i ja počeh da se krećem posvuda takvom brzinom da mi se sve zamuti te jedva vidjeh onu osobu kako mi nešto govori i pruža mi ruku. Ispružim svoju ruku i uhvatim njegovu, a on me naglo povuče i sve mi se zamrači pred očima.....

Druga stvar koje se sjećam bila je ta da sjedim u nekoj bijeloj sobi ,ispred mene tamni stol a s druge strane sjedi nekakva baba gatalica obučena u šarenu haljinu i s još šarenijom maramom na glavi. Između nas ,a nasred stola, blista kristalna kugla. Baba gleda u mene, pa u kuglu, u mene pa u kuglu...u mene ,pa s obje ruke obgrli onu kuglu i reče mi ,sve ne skidajući pogleda s moga lica ,neka je pitam što bih želio znati. Ja onako bez razmišljanja kažem da bih htio znati kada ću učiniti nešto značajno za čovječanstvo.
Kad sam ja to rekao.....Ustade ona baba naglo od stola, nestade ona kugla bestragom kao da je nikad nije ni bilo ,ustade ona baba hitro, strelovito i stade pravo kao mramorni dorski stup sve onako ozbiljnim izrazom lica streljajući me pogledom. Podigne naglo ruke uvis, a ona šarena haljina brzinom munje joj se podiže iznad glave, nestade i one šarene marame s glave ,a kako se haljina diže tako se ispod nje pojavi jarko svjetlo, toliko jarko da mi je trebalo par trenutaka kako bih se privikao na tu blještavilost. Obgrli me neobjašnjiv osjećaj topline, kao kada te zimi grije sunce, i tada začuh u glavi lijep glas kako mi govori :
- “Panonsky ! Kakav si ti magarac.....kako bi ti mogao nešto učiniti za čovječanstvo kada i tebi samom treba pomoć !?”

Podignem pogled prema onoj blještavoj svjetlosti i škiljeći ugledam ljudske obrise, samo što je sa rubova tih obrisa sijala jaka svjetlost šireći se na sve strane, poput sunčevih zraka, a iznad ramena blješti posebno zlatno-žuto svjetlo čineći kao da to stvorenje ima krila. Nisam mogao ocijeniti niti po njegovom glasu, niti po njegovim obrisima , da li se radilo o muškoj ili ženskoj osobi, no to je ionako najmanje važno. Recimo da je to biće bilo anđeo. Ja mu odgovorim :
- “Znam ja dobro u kakvoj sam situaciji, no moj težak materijalni život nije razlog da ne mogu učiniti nešto duhovno dobro za druge”
Tada ponovo začuh glas onog anđela kako mi govori :
- “Mjera našeg života jest mjera naše Ljubavi“
- “Što to znači ?” Upitah ga , a on me tada uhvati za ruku i u tom trenu kada se naše šake dohvatiše, promijeni se sva ona okolina oko nas i sada umjesto u bijeloj sobi stajasmo na groblju. Oko nas sve tamno ali ne potpuno, podsjeti me na ono vrijeme ujutro otprilike pola sata prije izlaska sunca. Grobovi nisu bili poredani ,već razbacani i svakako okrenuti , između njih zeleni se trava posvuda jednako pokošena, otprilike visine pet centimetara, na kraju svakog humka stoji kameni križ i to svaki drugačije visine i širine a na sredini svakog križa stoje upisana imena, prezimena, datum rođenja i datum smrti. Anđeo me provede malo između te šume križeva i ja čitah ono što piše na njima a na svakom natpisu bješe obilježeno da su te osobe živjele najviše tri godine svaki ponaosob. Zastanem , pogledam u anđela i upitah ga :
- “Pa što si me doveo na ovo dječje groblje ? Kakve to veze ima sa mnom i mojim pitanjem?”
Gleda me onaj anđeo, gledam ja njega.....i učini mi se kao da se smješka , još je malo šutio ,pa mi konačno reče :
- “Nije to dječje groblje, već su svi ovi ljudi živjeli i preko osamdeset godina, ali na križevima je zapisano samo ono vrijeme koje su živjeli u Ljubavi. Da li sada razumiješ ? Živimo toliko dugo koliko ljubimo, jedino vrijeme kada doista živimo jest vrijeme kada ljubimo, sve ostalo je sebičnost i gubitak vremena. Računa se samo život koji živimo u služenju drugima, a takav život služenja , jest život Ljubavi i radosti.”
- “Znači ,ti mi želiš reći da najviše mogu pomoći čovječanstvu tako da svoj život ispunim iskrenom Ljubavlju prema svima ?”
- “Ja ti kažem ; Mjera razumijevanja jest stupanj Ljubavi a Ljubav najviše od svega privlači vatru prostora koja je Ljubav sama. Kada Ljubimo druge, naša vlastita Ljubav se povećava podižući se na takav stupanj da postajemo u potpunosti požrtvovni za cijelo čovječanstvo. Vatra Ljubavi te prožima u potpunosti i ništa ne ostaje u tebi ,osim Ljubavi - potpune Ljubavi za život i sve njegove oblike”

U tome trenu nešto jako zašušti, zapišti i sve oko mene se zavrti kao da sam u nekom vihoru koji me bacaka oko sebe i vuče prema dolje. Naglo se trgnem, okrenem i.....padnem s kreveta.
Sanje ili java? Bilo je tako stvarno ,stvarnije od zbilje same.
Pogledam na titravo crveno svjetlo digitalnog sata koje je prikazivalo četiri iste brojke 00:00. Točno je ponoć