Rano zimsko jutro na virovitičkom buvljaku, nema ni osam sati. Nema ni puno ljudi. Idealno da u miru razgovaramo s prodavačima, da nas kupci ne ometaju. Ili da mi dok prodaju svoju robu ne ometamo njih. Između „štandova“ prekrivenih odjećom, obućom i sitnicama iz nečijih bivših života šetalo je tek nekoliko znatiželjnika. Prodavači više razgovaraju jedni s drugima nego s kupcima, grijući ruke u džepove i čekajući da se pojavi netko kome će baš danas zatrebati stara jakna, šalica ili majica.
Na jednom od štandova dočekuje nas razgovorljiva gospođa vedra duha. Na fotografiranje nije pristala, a nije željela ni da joj objavimo ime.
– Nemojte mene u novine – rekla je kroz smijeh, premda je bez zadrške pristala ispričati svoju priču.
Ni prva, ni zadnja koja koristi termin novine iako se tiskani mediji sve manje čitaju, ili se u širokim masama uopće ne čitaju. Novine" su postale metonimija za medije, baš kao što ljudi kažu "guglaj" i kada koriste neku drugu tražilicu. Iako im naklade padaju, njihova simbolička vrijednost ostaje velika. Ljudi možda više ne kupuju novine svakog jutra, ali novine i dalje doživljavaju kao instituciju vjerodostojnosti i javnog utjecaja. Za mene je to podsjetnik da njihov društveni kapital nije nestao zajedno s nakladama. Medij se preselio na portal, društvene mreže ili video platforme, ali u svijesti mnogih građana novinarstvo i dalje stanuje u riječi "novine".
Na buvljak dolazi već godinama. Štoviše, na istom mjestu stoji gotovo pet godina. Kaže da se među starim izlagačima zna red, pa i bez službenih rezervacija svatko otprilike zna gdje mu je mjesto.
– Ako netko dođe ranije, sačuva mjesto susjedu. Tako funkcioniramo. Nema potrebe za svađom iako je takvih slučajeva bilo – objašnjava.
Njezina svakodnevica ne svodi se samo na virovitički buvljak. Redovito odlazi i na sajmove u Đurđevac i Koprivnicu, a svaki od njih ima svoju publiku.
– U Virovitici ima puno šetača i gledalaca. Ljudi dođu prošetati, malo pogledati. Kad dođu ljudi sa sela, oni kupuju. U Koprivnici je drukčije, tamo ima puno prekupaca. Dođu rano, kupe robu i idu dalje prodavati. Svaki kraj ima svoje ljude – kaže.
Na štandu prodaje isključivo polovnu robu. Nema, naglašava, ničega novoga. Robu nabavlja sa svih strana. U tome joj pomažu djeca i prijatelji.
A radnog iskustva, kaže, ima napretek.
– Svašta sam radila. Od domaće tjestenine do čišćenja apartmana dok je živjela na moru. Tko hoće raditi, uvijek će naći posao.
U njezinim riječima nema gorčine, nego jednostavne životne logike. Ne vjeruje u čekanje boljih vremena niti u priče da posla nema.
– Ne treba ići ni u Irsku ni u Njemačku. Ima posla i ovdje, samo treba raditi – govori odlučno.
Kako vrijeme protječe sve je više ljudi, ali kupaca nema mnogo, pa ima vremena za razgovor. A razgovora na buvljaku, kaže, ne nedostaje. Neki su ugodni, neki manje ugodni.
– Svašta čovjek ovdje doživi. Ima svakakvih ljudi. Ali ja brzo procijenim s kim želim razgovarati, a s kim ne. Ne volim negativu i od takvih se odmah maknem.
Dok govori, povremeno pogleda prema prolaznicima u nadi da će netko zastati kraj njezina štanda. Zimski buvljak možda nije mjesto velikih zarada, ali jest mjesto velikih i malih životnih priča. A ova vedra gospođa, koja ne želi ni ime ni fotografiju u novinama, dokaz je da se iza svakog štanda krije mnogo više od robe izložene na stolu.
***
EVO NEKOLIKO DANAŠNJH MOTIVA (KAD SE VEĆ GOSPOĐA NEĆE SLIKATI)
