Kolika je razlika između uspjeha i neuspjeha? Između pobjede i poraza? Život govori da je to samo crta, tanka, jedva primjetna, prijelazom koje čovjek često dobije sve ili gubi sve. Politika je strašno dobar primjer takve razlike. Bolje rečeno, više strašan nego dobar.
Ivica Račan: Moja slika Hrvatske
Od 5. prosinca ove godine Zoran Milanović, vjerojatno, o toj crti često razmišlja. Budući premijer koji, prema očekivanju izmorenog i izvaranog naroda, nema pravo na grešku. U protivnom, pratit će ga karakteristika često korištena za političare - svi su oni isti. Nakon ovih izbora, nakon dvadeset godina samostalne Hrvatske, Zoran ima priliku, povijesnu (a baš ne volim taj izraz), napraviti nešto bolje, nešto životno važno za građane ove lijepe naše. Posao mu neće biti lak. Pod pritiskom javnosti, medija, pod pritiskom oporbenih zastupnika koji neće štedjeti vlast, zato što su ogorčeni porazom ali i zato što im je to politička zadaća, morat će ispuniti Plan 21. Ne djelomično - javnost će htjeti sve. Ako je vjerovati njegovim prvim izjavama nakon izborne noći možemo biti optimisti. Čak, MORAMO biti optimisti jer, bojim se, alternative ova zemlja nema. Zbivanja u nekim zemljama u okruženju, gdje su sustavi pali, nalaže nam dodatnu dozu povjerenja u najmlađeg premijera od osamostaljenja. I tom činjenicom već je zauzeo svoje mjesto u povijesti.
Ukoliko ga ne zaokruži uspješnim vođenjem Hrvatske ta činjenica neće mu previše značiti. Jer, imali smo primjera najmlađih koji nisu opravdali povjerenje....
Često se, ovih dana, radi usporedba izbora 03.siječnja 2000. i ovih od prije par dana. Ima sličnosti, naravno, a najvažnija je ta da je i onda i sada okosnica pobjedničkog tima bio SDP. I da je i onda i danas u koaliciji i HNS i IDS. Ima i razlika, u koaliciji nisu više HSS i HSLS. Na sreću. Da, na sreću, jer radi se o dvije stranke koje su (tek) na ovim izborima platile cijenu svojoj nekorektnosti, prijetvornosti i nezasitosti iz vremena Račanove Vlade. Imao sam priliku i čast razgovarati sa Ivicom Račanom na temu raspada ondašnje koalicije, u uskom krugu pa i u četiri oka, i bio sam iznenađen čime je sve bio ucjenjivan od strane ovih dviju stranaka. Jedini razlog odlaska Budiše iz koalicije jest neispunjeni san o predsjednikovanju Hrvatskom. Nikakav Haag, Krško ili makar što. Budiša koji je prije četiri dana sedmi put poražen na izborima od devedesetih. A čini se da je i gospodin Kosor očito igrao na krivu kartu, uz sve dobre namjere. S druge strane, Tomčićevu neprincipijelnost i prevrtljivost, platio je Friščić. Koji je dolaskom na čelo HSS-a izjavio kako „mi nećemo biti trgovačka stranka"..... i stranku prodao već na ZERP-u. Dalje je išlo lako, prvi put je najteže...
I ove spoznaje važne su Zoranu Milanoviću. Poznajući daljnju i bližu povijest lakše će Hrvatsku povesti u budućnost. Bolju, dakako. Za vjerovati je da ovakvih koalicijskih problema neće imati u Kukuriku koaliciji (mada neki istupi koalicijskih partnera i prije početka rada zvuče nepovjerljivo i gramzivo - ali to su, valjda, rješivi nesporazumi ) jer vremena više nema. Potrošila ga je Vlada Ive Sanadera i Jadranke Kosor.
Detalj u toj povijesnoj prilici ili nemogućoj misiji jest i unutarnji dug od cca 40 milijardi kuna! Vlada I.Račana je 9,5 milijardi podmirila u prvoj godini mandata. Danas se to čini nemoguće. Situacija je teška, nezavidna. Ali, s optimizmom vjerujemo Milanoviću, što znači da nije nerješiva. Jer, rečeno je, nema alternative uspjehu. Nema prava na grešku. Ili, kako je rekao budući premijer, možemo pogriješiti ali ne smijemo stati. Bez tereta Haaških optužnica, bez pratnje skupljača kestena, bez pritisaka sa rive. I sa pedesetak milijardi eura vanjskog duga. I uništenom proizvodnjom. I krizom morala koja je dosegla vrhunac, subjektivno i objektivno.... i cijelom „vojskom" nezaposlenih, a prevelikim brojem privilegiranih.
U ovom teškom i kriznom vremenu za očekivati je da nova Vlada neće tražiti izgovor već da će spremno iskoristiti priliku. Jer, imamo najmlađeg premijera čiji prvi dojam obećava.
A može iskoristiti i dva Američka „poučka": Prvi je savjet bivše državne tajnice SAD-a, Madeleine Albright, Ivici Račanu da u prvih tri do šest mjeseci napravi sve rezove koji su „najbolniji". Uostalom, narod je to i očekivao. Očekuje i sada, više no ikad!
Drugo, pozvati se na jednake šanse i ravnopravan udio za radničku klasu, veće poreze za bogate slojeve a velike korporacije primorati da igraju po pravilima !! Ako je to prekjučer mogao Barrack Obama, zašto ne bi i Zoran Milanović.
Ono što ga čini različitim je i njegovo jasno poklanjanje Ivici Račanu posvetivši ovu veličanstvenu pobjedu upravo njemu. Iskazao je i na taj način zahvalnost čovjeku koji ga je „bacio u vatru" prognoziravši prije šest godina da Milanovića baš u ovo vrijeme vidi visoko u Hrvatskoj politici.
Na kraju, ako nam Zoran Milanović, sa novom Vladom, podari Račanovu sliku Hrvatske, znat ćemo da je uspio..
