Lijepa je naša ove zime kao mlada pred udaju opasana bjelinom. A tako je i red, jer se zaručila. Snijeg nam raduje djecu, a nas starije zabavlja novim izazovima. Podsjeća pomalo na vlak u snijegu kojemu cvile i škripe kotači, ali se još uvijek probija kroz zapuhe i nanose. Jedino ne valja što nam tako bliješti u oči, a zameo je ne samo naše prirodne ljepote nego i naše prirodne strahote. Debelim slojem je privremeno dodatno zaštitio gomile smeća i svinjarija koje vjetar usuda nameo i zameo po Hrvatskoj.
Ona je krcata dvojbama i sumnjama. Repovima skandala i sudskih procesa kojima se ne nazire kraj. Čim se prstom uperi na jedan lopovluk i čim ga se malo bolje promotri, već izranja drugi, pa potom samo izranjaju i novi, jedan za drugim, i evo nam dominoefekta. Kad se sagledaju sve te silne istrage i njihovi učinci, što mi dobivamo? Samo čuđenje i nevjericu. Ali to je lažan dojam, a stvaraju nam ga pred očima da u nama potaknu nagon samoodržanja, koji nam tumači da bi svakako morali misliti kako se nešto doista događa. Da nismo ni tako ludi ni toliko glupi.
A ne zbiva se ništa: da se tek 10% tog pokradenog novca ova država htjela ozbiljno dočepati, prošla bi svojom pravosudnom ralicom kroz te goleme nanose laži, obmana i prijevara. Raspršila oblake strepnje i rastjerala magle nevjerice. Tim novcem platila stručne i pouzdane ljude koji bi već odavno razvijali proizvodnju, industriju i sve ono što se u nas može i mora razvijati, a još ima prilike za to, jer nije do kraja zakržljalo da bi se nadalo tek krepavanju. I tako već neko vrijeme gledamo lošu cirkusku predstavu koju bi mirne duše mogli nazvati i ovako: 'Strahovi od državnog intervencionizma.' A kakvi su to i koji strahovi? O tome u predstavi ni riječi.
Tako se, očito po ugledu na famoznu komisiju čije se želje i htijenja provode na račun onih koji to dopuštaju, a kojima smo se i mi zarana pridružili, još uvijek pred našim očima pojavljuju visoko plasirani politički moćnici koji se kunu u svoje poštenje, sposobnost i dobronamjernost: ali odavno, držeći ruku na srcu, samozatajno drugom rukom Hrvatskoj vade iz naših džepova koliko god stignu i uzmognu. I smiju nam se u lice, a mi, opčinjeni takvom besprizornošću i ošamućeni tim bezobrazlukom, samo njišemo glavom. U čudu zatečeni. Mi naprosto ne možemo vjerovati da nam se sve to pod nosom događa. To je virtualni dojam dominoefekta zlosilja koji govori o nestvarnim okolnostima koje nas guše, dave i obezvrjeđuju.
Tješe nas pokatkad izjave onih koji nisu na vlasti: govoreći kako bi naša javna poduzeća trebala zarađivati, a ne poslovati s gubitkom. I kad to pročitamo, sretni smo kao mala djeca. Nećemo propasti, jer kod nas još uvijek ima pametnih ljudi. Upozoravaju nas i na to da kriza nije prirodna pojava nego rezultat politike koja se primjenjuje. Samo, ti ljudi, na žalost, nisu toliko glasni da bi činili ono što treba, a ne samo govorili o onome što ne treba činiti. Dok se neki u Dalmaciji hvale: 'Nije na nama da se spuštamo pred radnike'. Pa naravno da nije na vama. Oni koji su vas podigli, trebali bi vas i spustiti.
Mnogi od nas, i sve više nas među nama, pa i mi sami, htjelo bi 'dostojanstven život'. Ali što je to: dostojanstveni život? Je li to da se ne mora čeprkati po smeću? Da. Zašto bi čačkali po smeću: zato što to rade i kokoši, a zna se da i ćorava kokoš zlatno zrno nakljuca. I to je točno: mi imamo izgleda da se naše dostojanstvo počne ostvarivati baš toliko koliko i ćorava kokoš, odmilja zvana Sizifa. Ali tko hoće, smije. Neće mu, jelde, pasti kruna s glavae.
Je li to ono kad ne moramo misliti hoćemo li jesti samo krumpire, ako i njih, a kruha i mlijeka uz to ćemo, valjda imati?!
Je li to ono kad se možemo šamponirati i tuširati jer nam se čini da to tako na civiliziranim, uljuđenim mjestima u svijetu mora biti?! Do mile volje održavati temperaturu u našim jazbinama čak i do 24 stupnja Celzija?! Jest svakako. Je li to ono da možemo svakih pet godina kupiti novi auto na kredit? Trebalo bi biti. Je li to ono da svake godine možemo na more i financirati kredite za aute, stanove, kuće i potrebe naših najbližih?! Je. Biti u stanju pomagati potrebitima pa onda zadovoljno čak odlaziti u kazalište, kupovati knjige i ponekad na poneki koncert. I radovati se životu.
Očito je, dakle, da niti jednog od tih dostojanstvenih života za mnoge od nas nema uopće, niti bi, kako to zasad izgleda, skoro moglo biti. Ali zato možemo gledati predivne TV kvizove. Dobro da u njima nema pitanja na koju stranu u šumi padne zec kad ga lovac pogodi.
Ili bi možda još bolje bilo konačno zapamtiti blizu kojeg je meridijana zapela Mustafina klada? U kojem je filmu John Wayne naizgled prdnuo a da se to skoro nije ni primijetilo, ali je jedan glumac, koji je u tom filmu imao manju epizodnu ulogu, to ipak pronjušio? Koji je to on bio?
Da se pita koju je cipelu australska premijerka izgubila bježeći od svojih gnjevnih sunarodnjaka aboridžina, to bi bilo duhovito. Također i pitanje: što nam hoće reći jedna naša izreka koja kaže: 'Fujac je grih, a hujac je smih!' Ali čemu uopće takav kviz s pitanjima i odgovorima koji skoro ne trebaju ni najgorim fah idiotima, gdje se ljude tjera da pričaju što više, ali samo ono što sve čini dovoljno zanimljivim. Daš im milijun u ruke, pa gledaš kako siročići od pitanja do pitanja imaju sve manje prilike doći do nekakva sitniša. Uz to oni cijelo vrijeme moraju nešto trabunjati. Ne mrmljati u bradu, a kad se u svojoj viziji shvaćanja koje je to njihovo ponašanje potrebno i traženo 'previše oslobode', presiječe ih se. 'Nećemo sad o tom', ili: 'O tome ćemo drugi put', ili Vratimo se mi temi!'.
Pa da se i mi vratimo temi: moralu. Jer ga mi, kako izgleda, ne smijemo ili ne možemo ni znati niti prepoznati.
Ne! Nije istina da nam se obnašatelji vlasti prezirno rugaju, belje u oči, pokazuju dugi nos i da se sprdaju s nama, odavajući nam javnu tajnu koliko su sigurni u nas kao u nedotupavne budale. Ne preziru nas oni, nego njihov moral. On tako za nas vadi kestenje iz vatre, jer mu je neugodno i teško pojavljivati se pred očima javnosti u ovakvim vremenima. Pa nam se zato, kad nema drugog načina, objavljuje kao sprdačina.
