Orešković: Državnu odvjetnicu izabrala većina koja se nalazi na optuženičkoj klupi
Istraživanje: Učenici u Hrvatskoj ne vole školu, ali su zadovoljni životom
Više od milijun hrvatskih građana koristi sustav e-Građani
Plenković: Radimo na aplikaciji za praćenje oboljelih od koronavirusa
Grmoja: HDZ je sve prilagodio sebi
Raspuštanje Sabora 18. svibnja, izbori krajem lipnja ili početkom srpnja
Bernardić: Restart koalicija je spremna za izbore i sastavit će iduću vladu

  biLJana

Nekako mi se čini da smo ipak svi namagarčeni

  Biljana Kovačević           26.04.2020.         1861 pogleda
Nekako mi se čini da smo ipak svi namagarčeni

Kada čovjeka želiš uništiti, oduzmeš mu hranu, sredstva za preživljavanje i zrak koji udiše. Vodu držim pod hranom. Kada je čovjek gladan, on istog trena prestane razmišljati o uzvišenim idealima i ciljevima, o duhovnosti, kulturi, obrazovanju i slično. Živi u strahu kako će preživjeti i kako nahraniti svoju djecu, svoju obitelj.

Poznato je da u nuždi i „vrag tikve sadi“ pa tako okolnosti natjeraju čovjeka da postane lopov, ubojica. Neki čak i polude od nesposobnosti da vide neko dobro u svakoj situaciji i da se prilagode i od nje izvuku najbolje što mogu. Ova situacija u kojoj se sada nalazimo, upravo je to.

Čovjeku su oduzete slobode kretanja i mišljenja, jer vrijedni mediji /čast izuzecima/ plaćeni da izvještavaju ono što im se kaže, rade dobro svoj posao. Odvojeni smo socijalnom distancom kako ne bismo mogli razmjenjivati mišljenja, dodire, zagrljaje i poglede. Sve vrste komunikacije koje su jako važne, ali nam do sada nisu izgledale tako presudnima za život. Sada smo tek otkrili koliko one sadrže neverbalnih poruka kojih možda često i nismo bili svjesni.

Svatko ima svoje mišljenje o nastaloj situaciji, neki su ostali dovoljno trezveni da još mogu promišljati, neki se polako predaju defetizmu, depresiji i beznađu, ovisno koliko 'ko ima sreće da tako kažem, u okolnostima u kojima živi. Nemojte misliti da i ja nisam zbunjena. Mislim, nikada u životu kao do sada.

Cijeli život sam pokušavala svoje neznanje nadoknaditi silnim čitanjem knjiga, u novije vrijeme i svim drugim izvorima informacija. I ne znam da li sam od svega pametnija, s više znanja ili samo slažem pročitano. Da li se moja kreativnost i mašta pomakla u nekom smjeru za koji stupanj više od one djetinje ili je ostala ista, možda čak i niža. No, mislim da mi je preostalo još toliko svijesti i prostora da preispitujem svijet oko sebe, kako god se on činio ispravnim, istinitim ili suprotno od toga.

Ja sam jedan od onih tipova ljudi koji o ljudima misle sve najbolje dok se ne dokaže suprotno. Jako mi je teško misliti da su ljudi zli i da su zli s namjerom. No, žena sa ovoliko godina na plećima ipak bi morala priznati da i to postoji. Zato, nekako mi se čini da smo ipak svi namagarčeni.

Koliko god se opirala teorijama zavjere, koliko god iščitavala knjiga o Novom svjetskom poretku i uspoređivala što se događa trenutno oko nas, moram priznati da u neke fenomene ipak pomalo počinjem vjerovati. Još nisam točno izdefinirala što je što, ali toliko mnogo pitanja mi se roji u glavi oko ove situacije s korona virusom, vezano za razne izvještaje s raznih strana svijeta i ponašanje određenih struktura moći da ne mogu ignorirati i reći samo „ok, to je to, trebamo se ponašati tako i tako i problem će biti riješen“.

I sama sam bila zagovornik ostajanja u kući, socijalne distanciranosti i još se uvijek toga držim. Kao svako lijepo odgojeno dijete. No, činjenica da se u međuvremenu, dok mi ostajemo kod kuće, neki drugi ljudi šeću slobodno, ne nose maske ni zaštitna odijela, da se provode različite manifestacije protiv kojih bi se možda svijet i pobunio da nije zarobljen, navodi me na pomisao da se ovaj virus ne odnosi jednako na sve.

Svi se slažu s tim da je ovo nešto novo, nešto s čime se do sada čovječanstvo nije susrelo i odatle toliko neprilagođenih ponašanja. No, mene više brinu izvješća nekih liječnika koji su u direktnom kontaktu sa zaraženima, kojima klinička slika bolesnih ne odgovara onome što se pripovijeda i koji su dovoljno hrabri da progovore o tome. Da su metode liječenja možda i neprimjerene jer nitko ne zna kako se treba tretirati, da možda i same te metode budu uzrok nekih nepotrebnih smrti.

Ne bih snosila odgovornost da pozivam ljude da krše izolaciju, niti bilo što što su nam stručnjaci sugerirali jer nisam kompetentna, no ovim pisanjem želim samo potaknuti ljude da ne padaju u očaj i neka promatraju, neka prate i neka upotrebljavaju svoju vlastitu logiku. Neka razmisle koliko sami mogu pridonijeti da nam svima bude bolje.

Nije uzalud rečeno „svi ljudi sve znaju“, a na kraju o svima nama ovisi i tuđe zdravlje i život, jer je planet Zemlja tako oblikovan i stvoren da svi žive u međuovisnosti za dobrobit cjelokupne zajednice. I nema manje važnog kotačića, niti manje vrijedne svrhe. Svatko ima svoju ulogu u svemu tome. I kada smo toga svjesni, nećemo dozvoliti da drugima bude loše, jer o tome kako je njima ovisi i to kako će biti nama.

Oni koji su se drznuli uzdići iznad svega stvorenog i nametnuti kao jedini posjednici i vlastodršci trebali bi osjetiti tu snagu koje čovječanstvo ima kada se ujedini u jedinoj namjeri da svima bude dobro. Ovdje ćete sigurno uzdahnuti da je to opet neka vrsta utopije, ali ako promatrate prirodu, sve ovo što pišem vidjet ćete u njoj.

Pogledajte samo anatomiju čovjeka. Možete li reći koji je organ najmanje važan i bez kojega možemo ostati zdravi? Zdravi smo samo ako funkcioniramo kao cjelina, a svaki naš organ ne radi samo za sebe i svoju dobrobit već za dobrobit cijelog organizma.

I nemojte reći da se to odnosi samo na čovjeka. To se odnosi i na društvo. Jer ono što je društvo jest što je čovjek stvorio. Organizaciju života koji bi trebao ići na dobrobit svih. I čim se jedan mali kotačić pomakne, sve se ruši. Mislim da je ta harmonija u svijetu vrlo narušena i da dolazi vrijeme kada će se ona milom ili silom vratiti.

Za nas bi ipak bilo bolje da surađujemo sa prirodom, nego da joj se opiremo. A što se tiče zla, i zli ljudi podliježu istim zakonima, samo ne misle tako. Nadaju se da ih mogu prevariti. No, ipak se radi o ljudima. A ako postoji zlo veće od samog čovjeka, onda će se morati roditi neki novi čovjek koji će biti sposoban tome se suprotstaviti.

I to neće biti kibernetički čovjek. No, ovo prelazi moje granice poimanja. Mislim da se nalazimo na raskrižju na kojem trebamo odlučiti želimo li biti dio onoga s čime smo stvoreni ili ćemo dopustiti da nas to stvoreno odbaci kao nametnika i uš.

Još uvijek vjerujem u čovjeka, u njegovu snagu i pamet, ljudskost i ljubav, suosjećanje. Sjetite se samo što su neki pojedinci učinili za čovječanstvo. A što bi tek mogli učiniti svi zajedno kada bi povećali svoje potencijale na maksimum?

Mislim da sada nemamo vremena za 'oću – neću. Treba djelovati i kao mehanizam sata, kao zupčanik pomicati svijet u ispravnom pravcu, onome dostojnom svakog čovjeka.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.