Neka cijeli ovaj svijet...

Sjecate se kako je ono išlo…Najprije Clark Gable hoce oženit Vivien Leigh; nudi joj svoju ljubav ali ona ga neće; kasnije se ipak udaje ali mu ne daje svoje srce; poslije mu daje sve, ali sada on više nece ništa…Na njenom licu šok, nevjerica…kraj je filma i više nema popravnog…Cijelo kino plaće zato što se to izmedu njih završava tako tužno, ali ona na kraju odvažno briše suze i kaže: “sutra je novi dan”… a sekundu prije shvatila je da u životu nije važna ljubav izmedu muškarca i žene, nego ljubav prema domovini…“Tara! Dom. Idem kuci!”- veli ona.

To je u biti i glavna poanta filma. Tako sam barem ja to nekako razumio u ono vrijeme, i znam da mi je bilo odmah lakše, jer sam taman u to doba imao velikih ljubavnih briga. Ta završna scena bila je toliko snažna da sam u tom trenutku odmah zaboravio na svoje ljubavne jade, progledao i postao nacionalno osviješten.
Dok su neki Hrvati morali čekati 1991, ja sam već dvadeset godina ranije bio svjestan tko sam i što sam, a bio sam gotovo klinac. Pamtim čak mjesto i vrijeme kada se to dogodilo…Doduše ne pamtim točan datum, ali svega ostalog se sjećam kao da je bilo danas. Virovitica, ljeto, nedjelja popodne, kino Zvijezda, cetvrti red na balkonu, sjedalo broj sedam. U 16,00 ušao sam kao zatreskani tinejdžer, a u 19,00 izašao kao svjesni Hrvat…domoljubno iniciran i prosvijetljen najboljim ljubavnim filmom svih vremena.

Zbog toga i dandanas gajim jedan poseban emotivni osjećaj prema svojoj domovini…onako, pravo holivudski… jer ja kad pomislim na Hrvatsku uvijek vidim Vivien Leigh. Zato se nikako ne razumijem sa onima koji pri pomisli na Hrvatsku vide Franju Tudmana. Uostalom, vjerujem da i sami razumijete kako je to potpuno logicno…Franjo i Vivien Leigh… pa ne može ih spojiti ni dragi Bog. To su dva razlicita svijeta, dva potpuno razlicita osjećaja koji se bude u čovjeku pri pomisli na jedan i drugi lik.

Ali dobro, sada to ionako nije važno, time sam samo želio objasnit zbog cega cijelo vrijeme pokušavam smisliti neki sličan holivudski rasplet kraja ove kolumne, jer i to je isto bila jedna priča. Kakva takva…ako ništa drugo, pričalo se.
Sudeći po komentarima, publika je najpozornije pratila epizode u kojima se spominje Crkva i vjera, i zato sam najprije pomislio kako bi scenarij samog kraja trebao odisati nekako duhovno. Ništa dugačko, tek jedna kratka romantična scena koju bi isto tako mogao opisati u par crta.

Pokušavam to smisliti cijeli dan ali ne ide mi baš lako jer se duhovnost na prostorima lijepe naše shvaća veoma široko, i tešku ju je obuhvatit s malo riječi. Ako sudimo samo prema misnim propovijedima kardinala Bozanića i hrvatskih biskupa, to pitanje ne pokriva više samo podrucje teologije, vec i mnoga druga, počevši od ZERP-a pa sve do organizacije Thompsonovih koncerata, a prema sudionicima nedavnog Božićnog lova i više od toga. Čak su i molitve u narodu znatno proširene. Prije bi ljudi rekli: “Bože, pomozi.” A sad kažu: “Bože pomozi, vrati nam druga Tita.”

Sve je, dakle, u tom duhovnom području, otišlo u neku širinu. Zato mi je veoma teško obuhvatiti tako opširnu duhovnost u Hrvata i smjestiti ju u jednu misao kao što je uspjela Vivien Leigh sa onim – “Sutra je novi dan”. Doduše, mogao bih i ja reci to isto, ali ta recenica danas ne zvuci jednako kao i prije. Treba ipak biti realan i prihvatiti cinjenicu da se samo mali broj ljudi u Hrvatskoj veseli novom danu, i u njemu vidi neku novu nadu. U vecine ta misao samo pobuduje strepnju koju podgrijava deprimirajuca spoznaja da ce i sutra morati proci ponovo sve ovo što su proživjeli i danas.

U potrazi za nekom novom idejom, malo sam prelistao Novi Zavjet, ne bi li se malo pomogao kakvom Kristovom mudrošcu, ali nije mi pomoglo. On tamo govori samo o bratstvu i jedinstvu, i to opcenito, ništa konkretno... ni s kim ni kakvo. Sve nešto utopisticki: bezuvjetno, beskrajno i beskonacno. S tom Njegovom idejom se jedino zanosio naš Stari. Poslije njega o tome nam više nikada nitko nije govorio osim Pape Ivana Pavla II. kad je u vihoru rata posjetio Hrvatsku, ali sjecam se da je moja pokojna teta, kada sam joj to spomenuo, samo odmahnula rukom i rekla da “ni Papa sam ne zna kaj pripoveda, jer ni on ne zna neke stvari.”… Teta je inace imala vjeru u malom prstu i moguce je da je Papi nešto promaklo.
Zato se ni ja ne bih htio blamirat. Papi se to nitko nije usudio prigovoriti ali meni bi se odmah smijali.
Mada, znate šta cu ja Vama rec‘… Kad bolje razmislim, baš me i briga. Priznajem, neke stvari ni meni nisu jasne, ali jedno ipak vjerujem i znam:

Znam, negdje mjesta ima
na svijetu kojem živimo mi
još negdje sunca ima
gdje postoje još sni

Plam topli negdje tinja
sjaj tople zvijezde seže do nas
još pravih ljudi ima
što vjeruju u spas

Neka mi oprosti Milan Grgic što sam izostavio refren, ali, odmah mi je sinulo da njega sacuvam za kraj jer mi baš idealno pristaje za završetak price. Doduše, nije holivudski, vec izvorno Hrvatski, ali zato mi je još draži, i na to sam jako ponosan.

Iako nije u izravnoj vezi, u njemu nekako osjecam onaj dobri duh generacije Novog vala, koja se usudila suprotstaviti opasnim strujama mora i zaploviti prema dalekoj pucini u potrazi za zemljom svojih snova. Bila je to sretna plovidba koja je trajala godinama, ali negdje na sredini puta, izmedu Obala zbilje i Obala iz sna, presreli su ih pirati koji su krenuli nekamo u boj…(vraga u boj, išli su pljackat)…i pri tom susretu potopili njihove lade.

Na srecu, mnogi su uspjeli preživjeti. Svatko od njih je pronašao neku svoju obalu gdje žive i danas. Još uvijek su sacuvali svoju kulturu i vjeru…i dalje vjeruju da se bolji svijet može izgraditi knjigom i gitarom…Za njih kažu da ne razumiju povijest, ali to je krivo. Njima je povijest itekako poznata, zato su i krenuli put svojega vala bez oružja, ponijevši samo svoje instrumente, kajdanke i olovke. Možda jesu zaneseni sanjari, ali to je ono najmanje dobro što mogu dati od sebe, i najvece zlo koje mogu napraviti svijetu. Ponekad iz tog zanosa nastaju velika djela koja svjedoce da na Balkanu žive ljudi daleko bolji nego što se može suditi iz naše povijesti.

Povijest Vam je inace jedno veliko ništa u kojoj uvijek žive ljudi bez duha. Zato u njoj nikada nećete pronači ime pjesnika. Njihova imena zapisana su u nekim drugim knjigama. Tek poneka zalutala svjetla duša bjesne u razmaku od po stotinu godina i ostavi svjetlosni trag po kojim hodaju bogovi. Svi ostali vode do neke lovačke kućice gdje se ekipa sprema u lov da odstreli Bambijeve roditelje. Razloga uvijek ima. Lovcima nikada ne nedostaje talenta da izmisle dobru lovačku priču koja kasnije postaje povijesna lektira.

Njihova demagogija je oduvijek bila previše krvava za moj vegetarijanski ukus. Moja gastronomija ne poznaje njihova jela. Niti ona duhovna mi jednako tako ne prija. Meni je uvijek bila draža Marija Magdalena negoli svi apostoli zajedno.

Jednoga dana kada budem ponovo listao ove tekstove možda cu naici na neke dijelove za koje cu reci: gle, sada mislim drugačije negoli onda. Ali Etika svakodnevice ionako nikada nije bila pokušaj da se misli, vec nastojanje da razmaknem onaj dio magle koja ispred mojih vlastitih očiju skriva pogled na onu Hrvatsku koja u velikom zboru prati božanski glas Sande Langerholz.
Toliko je velika da svojim duhom može natkriliti cijeli svijet, i toliko mala da može stati u svačije srce… Evo, ja je čujem i sad, a ako poslušate malo bolje mislim da ćete u zboru pjevača čuti i sebe.

Da, da, siguran sam da to čujem i Vaš glas:

Neka cijeli ovaj svijet
još sja u suncu
neka naša Zemlja sva
postane sretna

Neka cijeli ovaj svijet
zove se bajka
zelena i mirisna
cvjetna sva i nevina
livada iz sna

Kraj