Banner
Prosvjednici protiv protuepidemijskih mjera - Dosta je!
Na Festivalu slobode bačena plastična boca na vozilo hitne pomoći
HLK upozorila: Onemogućavanje pružanja liječničke pomoći je kazneno djelo
Beroš: Poštujem slobodu, no ne mogu podržati neznanstveni pristup Covidu
Milanović: Prosvjed je demokracija; odlazak pred domove umirovljenika je idiokracija
Komora medicinskih sestara osuđuje napad prosvjednika na tim Hitne pomoći
Selak Raspudić: U Saboru ćemo otvoriti raspravu o zakonu o diskonekciji

  Priča

Nejasno je da je jasno

  Mariza Maini
Zagreb           14.11.2007.         2040 pogleda
Nejasno je da je jasno
Znaš ono kako se sudbina nekako poklopila? Dok si bila zbunjena i samo moja. Da sam bar mogao taj trenutak staviti u neki okvir i da tamo zauvijek živi kao u nekim čarobnjačkim knjigama. Tada bi se možda lakše prisjetio kako te naći, nakon što sam ti onog dana slučajno ruku ispustio u gužvi. Zazvao sam par puta i brzo odustao od potrage. Otišao sam sa šarenim balonima.

Lomio sam te ponekad poput starog kruha i bacao golubovima na nekom starom trgu punom uzdaha i fotoaparata. I sa jednom predstavom negdje na ljetnoj pozornici koja radi kroz cijelu godinu. A onda im panično iz kljunova krao mrvice da te opet u nekoj lokvici brižno skupljene rose izmodeliram, predugo si mi bila daleka. Tek kad ugledam za vjetrovitih dana kako se kosa sa tvoje sjene igra sa mojim obrazima, znam da ima još dovoljno sjaja negdje u očima. Ne razumijem tvoje rečenice, osjetim ih tek kad ih više ne možeš izgovarati jer si u suzama. I uvijek imam spreman hladni ton, da ne bi koljena još više drhtala. Primijenio sam dvostruka pravila. I posve jednostavno ti dajem prostora da se vratiš po još malo bola, kako bi mi barem još tako prilazila. Nisam još uvijek shvatio koliko si bila ranjena, nisam shvatio kolika sam ti bio potreba.

Sve ono sveto što je bilo u nama, sam lako rasuo i pustio da propada. Cvijeće koje je nakon toga izraslo, nema mirisa. Nema boju tvojeg osmijeha. Ima nekakav krvavi trag na dlanovima. Dlanovima kojima sam te nekad liječio.

A ti i dalje nosiš onaj pogled sa vrha svijeta u torbi. I vadiš ga kad ti se pričini da nema ceste za dalje. Ti i dalje gledaš u rijeku kao da će jednom njome proći parobrod prošlosti. Sa veselim kapetanom i ljubaznom posadom, i kartom koja će poništiti sve razglednice na kojima nema mojeg potpisa pa ih pretvoriti u konfete. Ti i dalje kradeš suncokrete i upotrebljavaš ih kao kišobrane.

Volio bih te opet vidjeti pijanu od ljubavi negdje pod zvijezdama. Potražim te s vremena na vrijeme duboko u sebi, i smirim se tek kad vidim da nisi pobjegla. Od tamo se nadam da za tebe nema izlaza, vjerujem u to. Tako puno lakše opet promatram ljude na klupama, a da mi pritom grmljavina u ušima ne prekrije zvuk toplih riječi. Onih koje znam da bi mi izgovorila. Ja nemam potrebu puno toga reći, barem ne sada. Sada ću sve zgusnuti u jedno “Mila moja”…jedno “Mila moja” koje si toliko voljela.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

1.12.2007. 17:27
ja se nisam našao
1.12.2007. 11:34
Na neki naćin se svatko može nać u ovim rijećima! Tužno ali istinito!
1.12.2007. 11:33
M.S.
15.11.2007. 2:10
Zaljubljeni dobro razumiju. Mariza, hvala ti. Ovo je prekrasno.
14.11.2007. 19:10
Žalim, vidim samo slova složena u rijeći i rečenice čiji smisao ne razumijem.
www.sgz.hr.
14.11.2007. 18:28
Lijepo.


Još iz kategorije Priča



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.