Pisao sam prije nekoliko dana u svojoj kolumni o tome kako izbori za Vijeća mjesnih odbora nisu toliko nevažna kako ih vladajući žele prikazati. Htio objasniti kako Vijeća ipak imaju utjecaj na svakodnevni život građana u gradskim kvartovima. Spomenuo sam kao primjer da mogu odlučiti o imenu svoje ulice, a ne da im netko nametne ime ustaškog ministra u Vladi NDH Mile Budaka. No pojedincima se očito ne sviđa kako i što pišem. I ne mora, svatko ima pravo na svoj stav i mišljenje, a ja kao novinar i moj rad, podložni su kritici. No ne pristajem da mi netko docira izvrćući činjenice.
Zadnjih mjeseci kolega Goran Gazdek i ja trpimo strašne pritiske i prijetnje na svim razinama. Poručuju nam da se selimo, da će se opet „spustiti gusta magla“, da smo peta kolona, udbaši, jugoslavenska bagra, orijunaši, da nas je trebalo riješiti kada je bilo vrijeme, šalju nam poruke s ustaškom ikonografijom, prijeteće poruke, poručuju da zavežemo gubicu. Ovo posljednje napisao je naš sugrađanin Anđelko Kašaj. Nemam pojma koga on predstavlja i tko su to oni, no znam da nije primjereno ni u skladu s našim zakonima da se ulice zovu po ustaškim dužnosnicima. A ako je u pitanju da građani nemaju novca da izrade nove dokumente pri promjeni imena ulice, neka im dokumente plati HDZ-ova gradska vlast koja je i donijela tu sramotnu odluku da se ulica nazove imenom Mile Budaka. Učiti povijest one koji do svojih šezdesetih je nisu naučili, nemam namjeru. Samo ću reći ovo. Mile Budak i svaki dužnosnik kvislinške NDH je zločinac bez obzira na osobnu odgovornost u zločinačkom režimu. Već kada je postao dio te strukture znak je da se slaže sa svim onim što je taj režim bio i radio. A o karakteru režima NDH ne možemo raspravljati. To je bila zločinačka kvislinška tvorevina i među takvim režimima ne možemo tražiti ništa pozitivno jer toga naprosto nije bilo.
Uz to, neću dozvoliti da me nitko optužuje da imam „šaptače“ ili da me netko plaća kako da pišem. U dvadeset godina karijere nitko me nije plaćao, osim mojih redakcija, a sve što pišem za ovaj portal radim besplatno. Znam da to pojedincima nije jasno, raditi besplatno i po savjesti. No to je i opasnije, jer plaćenog čovjeka može se kupiti, a onoga koji poput mene to radi prema savjesti i zbog društvene odgovornosti ipak ne. Pored toga, nikada nisam klevetao niti pisao laži. Dobitnik sam nekoliko nagrada za svoj novinarski rad. Pišem samo prema vlastitoj savjesti jer želim svojoj djeci ostaviti bolju zemlju i iz poštovanja prema svom pokojnom ocu koji se za ovu zemlju borio na hrvatskim bojištima, ali u BiH. Od početka do zadnjeg dana rata i to na prvoj liniji, a ne po vinogradima, hotelima, vikendicama. Nije se on borio za zemlju u kojoj političari pljačkaju, u kojoj je dio njegovih suboraca danas gladan jer su po povratku s fronta oteli njihove tvornice, opljačkali i prodali. Mnogi su si nakon rata oduzeli život. Nije se borio ni da mnogi imaju lažni status branitelja, a takvih imam i u bližoj obitelji. Nije se borio ni da pojedini branitelji misle da su borbom zaslužili i dobili dozvolu za pljačku, maltretiranje i šikaniranje drugih građana, čak i svojih suboraca. Pa i nakon onog rata smo imali takve „borce“, a nekima i danas plaćamo mirovine.
Mislio je moj pokojni natporučnik Željko da ćemo nakon Domovinskog rata stvoriti jednu sretniju i bolju zemlju za sve građane. Nažalost stvorili smo ju za samo povlaštenu kastu. Nije se moj otac borio ni za to da danas njegovom sinu prijete zbog posla koji pošteno radi. Gospodo, nikada nisam od ove zemlje uzeo niti kunu. Nikada nisam bio na Zavodu za zapošljavanje čak i kada sam bio nezaposlen niti sam primao naknade koje su me zakonski sljedovale. Nisam iskoristio niti jedno pravo kao dijete hrvatskog branitelja. Nisam sudjelovao u pretvorbama i pljačkama. Samo sam pošteno radio, a to radim i danas. Zbog svega toga vam imam pravo reći što vas ide i u tome ću ustrajati i nećete me uplašiti, a ni potjerati iz rodnog grada u koji sam se vratio nakon petnaestak godina izbivanja. Hoću li i kada otići odlučiti ću isključivo ja. Znam da svima koje sam ranije opisao već ide na živce ovo što ću na kraju napisati jer je već toliko puta citirano, no neka vam ide. „Ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta da je platimo i kupi prnje odavde, idi tamo gdje se domovina može kupiti za novac“ (General George Smith Patton).