15. travnja 2011., u Hrvatskoj muk, u Srbiji talambas; 16. studenog 2012. situacija obrnuta, u Srbiji muk, a u Hrvatskoj talambas. Psiholozi koji veoma dobro razumiju ponašanje zdravih ljudi objasnit će zašto je to normalno; jednako tako, psihijatri koji veoma dobro razumiju ponašanje bolesnih ljudi lako će objasniti zašto je to bolesno. Dijagnoze stručnjaka na istu reakciju, dakle, mogu biti sasvim različite. O tome se može raspravljati na dugo i naširoko. Ali jedno pitanje traži hitan odgovor: Prema čijoj dijagnozi će se pisati povijest?
Sudeći po dosad učenom i naučenom, povjesničari nemaju običaj konzultirati psihijatre iako je svima jasno da su glavnu ulogu u povijesti uvijek imali pacijenti. Polazna dijagnoza sa kojom se kretalo u sve osvajačke ratove, poticalo oružane pokrete i revolucije bila je: nacionalna HISTERIJA. Pri takvom stanju svijesti zdravi razum je sasvim potisnut u mali mozak i više nema velikog utjecaja na kontrolu vladanja vojnika i civila, bez obzira da li napadaju ili se brane. Zato većina preživjelih kasnije i završi na sudu (pravnom ili moralnom) radi optužbi i sumnji za razna nenormalna ponašanja: jedni prema načelu osobne, a drugi prema načelu kolektivne odgovornosti (šutljivi, pasivni i "neutralni").
Uspoređujući ovih dana reakcije u Hrvatskoj i Srbiji na oslobodilačku presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču, jasno se vidi da je ista dijagnoza aktualna i poslije rata. Mirnodopski uvjeti samo potiskuju simptome bolesti, koji u nekom povijesnom trenutku ponovo izbijaju. Nije čak važan ni povod; dovoljno je samo neki određeni trenutak prepoznati kao povijesni, i više nitko nije normalan.
Godinama pokušavam razumjeti jedne i druge. Pojedinačno smo, rekao bih slobodno, čak i potpuno u redu (statistički, sa imenom i prezimenom, to izgleda sasvim pristojno), ali stopljeni u masi potpuno gubimo moć zdravog rasuđivanja i rijetko ostajemo pri sebi.
Tako omamljeni - sužene svijesti - stvaramo kolektivnu povijest, gradeći mitove iz kojih crpimo nadahnuća za nove oružane revolucije i kontrarevolucije, stvarajući pri tome plodno duhovno ozračje za neku buduću masovnu nacionalnu histeriju.
Taman kad čovjek pomisli da smo malo došli pameti, dođe obljetnica nekog "junačkog boja" i ponovo se stvori atmosfera koja baci na mozak.
Zanimljivo je da se u javnosti o tome malo posvećuje pažnje, čak ni novinarima ne pada na pamet razmatrati pitanje psihičkog zdravlja nacija. Ne znam jeste li primijetili, ali kada se pojavi slučaj nekog klasičnog monstruoznog zločina u mirnodopskim uvjetima, urednici informativno-dokumentarnih emisija obavezno pozivaju u studio psihijatre, tražeći da im objasne o kakvoj vrsti poremećaja se radi, ali kada je riječ o ratnim stradanjima civila nitko ih se i ne sjeti, nego umjesto njih odgovore daju politički analitičari i povjesničari, koji ovakve događaje (kao i uzroke samog rata) više zamagljuju nego rasvjetljuju.
Srbi i Hrvati vjerojatno nikada neće imati isti pogled na uzroke i posljedice međusobnih stradanja, kako u Drugom svjetskom tako i u Domovinskom ratu.
A povijesna priča je veoma jednostavna. U samom početku, prije nego bijaše riječ kojom smo raspirili međusobno neprijateljstvo, zavladala je bolest uma - zaraženog sjemenom osvete i mržnje. Ove smrtonosne klice još uvijek su u nama i bilo bi vrijeme da ih postanemo svjesni. Uz pravilnu ishranu (ne treba se hraniti zlobom prema bilo kome ) i ozdravljujuću terapiju naše izvorne kršćanske kulture (neobojane politikom i nacionalizmom), ova bolest je trajno izlječiva.
Za početak, i u skladu sa aktualnim trenutkom, čini mi se veoma smirujuće kada bi svi oni u čijim glavama još nije završio rat naučili napamet pozdravno obraćanje generala Gotovine na glavnom zagrebačkom trgu, u kojemu je ponudio poštovanje prema institucijama, dokidanje podjele u naciji, viziju budućnosti u zajedništvu i time svim razočaranim, bijesnim ili poniženim braniteljima i „braniteljima" ponudio smisao života. To je ljekovito za društvo u cjelini i na to treba pogledati otvorenim očima i prihvatiti široka srca.
Ne manje vrijedna je i njegova poruka izbjeglim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti da se vrate svojim kućama jer da je ova domovina jednako njihova isto kao i njegova; kao i poziv svima da podjele svoju kršćansku ljubav: "posebno onima koji su najslabiji, onima koji se osjećaju ugroženima, da bismo sutra vidjeli da svaki čovjek ovdje u našoj domovini živi sretno i osjeća se sretnim. To je naš zajednički cilj...Vjerujem da je to naše sutra. Sve to pozitivno je ispred nas i ovisi o nama."
Bilo je i onih koji su počeli propitkivati iskrenost i tražiti skrivene motive ovakvo pomirujućih tonova. Ali kako reče jedan poznati hrvatski novinar: "Na ove riječi može se samo salutirat".
Toliko o tome u pisanom obliku. Ostanite i dalje sa nama. Slijedi kratki film "Nebo iznad Frankfurta":
