Banner
Sabor u petak o izmjeni Zakona o članarinama u turističkim zajednicama
Demografski plus najveći na Jadranu i sjeveru Hrvatske
Fuchs: Ne razmišlja se o zatvaranju škola i sveučilišta
Umro najstariji stanovnik Irana u dobi od 138 godina
Mogu li prva cjepiva protiv koronavirusa stvoriti imunitet krda? Stručnjaci dvoje
Istraživanje: Do 2050. 4 milijarde ljudi imat će prekomjernu tjelesnu težinu
Krajem listopada ovršeno 247 tisuća potrošača s dugom od 17,4 mlrd kn

  Priča

Ne znam ima li ovo nekog dubljeg smisla

  Mariza Maini
Zagreb           20.04.2007.         1279 pogleda
Ne znam ima li ovo nekog dubljeg smisla
Ako me pitaš, Rim je toga dana mogao ponovno izgorjeti. Crtu Nerona si imao bez obzira što je izostala duša, makar lošeg pjesnika. Dugo sam spremala vijenac od lovora, i sva sreća da sam ga ipak bacila niz Tiber kao počast ljubavi koja nije nikad postojala. Od onih 7 vrhova koji su čuvali kotlinu punu tvoga mirisa ostala je samo u daljini porušena arena. Simbolički prikaz svih borbi sa obrisima nepostojećeg. Ja u nepostojećem sam kratko bivala.

Ostavila sam ti sve dragulje, krvlju označene ratovima koje si mi posvećivao. Molila sam te za pokoju lađu sa mirodijama satkanim svilenim haljinama. Da ti budem jedina, da me nikad ne pustiš da jutrom te dijelim sa novim planovima, velikim pohodima i nepotrebnim okrutnostima, tada čak ne misleći na sudbine nekih dalekih naroda. Sebično sam čekala da nestane okrutnost prema mojim suzama.

Tebi nisam bila dovoljna, tek trofej pokupljen kao znak dominacije nad porušenim selima. I čekala sam danima, ispratila cvat stabala naranača i dočekala plodove. Sve ih doživjeh jalove, kao i tvoje obećanje da ćeš u znak pomirbe sa mnom brojat ždralove, negdje daleko od svega poznatog, negdje daleko od svega onog što bi me ikada moglo podsjetiti na to tko si ti zapravo. Možda sam te mogla prestati voljeti onog dana kada si u naletu samo tebi svojstvenog bijesa skinuo sa mene sve oznake i prodao me među robove.

Pamtim toga dana samo grmljavinu, nada da su ti Bogovi okrenuli leđa. I zahvaljivah Jupiteru što je u dimu nestala palača. Da je kojim čudom grom proparao nebo negdje bliže meni možda bi me riješio okova. One čelične tada nisam osjećala, već one okove koje su me uporno tjerali da te tražim pogledom u svjetini. Mislila sam da će prisustvovati mojoj predaji rukama koje nisu sa mnom znale rukovati. Nije te bilo, čak ni tada.

A ja još uvijek nekako vjerujem da šare na cvjetovima tulipana nisu tamo bile bez veze, i još uvijek vjerujem da u onim jesenskim listovima snovi bojaju nebo u plavo, i još uvijek vjerujem da u zimskim noćima negdje dah onog kome pripadam magli prozorska okna, kako bi po njima lakše našla toplo mjesto u snažnim, i tako nježnim, tvojim, a samo mojim rukama.


Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

22.4.2007. 21:52
Pridružujem se prethodnom komentaru
21.4.2007. 0:01
Mariza, prekrasno....Čudesno pišeš.


Još iz kategorije Priča



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.