Ne treba ti štap, ni štaka. Ni vodič, ni smjerokazi. Ni svjetiljka navrh mraka. Ali ne baci štap svoj neosvrtno - zasadi ga pokraj puta kao da je cvijeće vrtno. Da netko drugi, tko doluta, lakše ne siđe s Moga puta, da Mi lakše ne zaluta. Ne treba ti štap, ni štaka. Ni odmori, ni mazni sati. Nisi lomna, jer jesi jaka; a to, snago Moja, treba znati - samo to ti treba znati. (31. 1. 05. Bgd) Sada znaš Sada znaš gdje ti je njiva, i vrećica sjemena. Sada znaš da su posrtaji zakon za korak što se odletjeti sprema prije vremena. Sada znaš da se kruh od kruha ne razlikuje u gladnim ustima. Sada znaš da Me čuješ, i kad si gluha, i da Me znaš piti s vlastitoga dlana u suhim pustinjama. (29. 1. 05. Bgd) Lišće zore u krošnji istoka Lišće zore u krošnji istoka šušti slikom na kojoj Svarožića dvori zlatozarni, čarni, lelujaju pijani od nade da su stvarni. U Svarožića dvoru, sam Svarožić goste svoje dvori. Pijani od naslade su gosti, pa nazdravljaju domaćinu što ih časom stvori, da ne bi pio sam, u raju. Zar redatelj igre da sam zbori sav gusti krasoslov Svoje drame, sve stihove Sobom ispisane Sebi napisane? U Svarožića dvoru, sam Svarožić sliku Svoju dvori. A slika mu, zlatozarna, čarna, leluja pijana od nade da je stvarna. (30. 1. 05. Bgd) Vesna Krmpotić, neobjavljene pjesme
