Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

Ne pucajte! Zaposlite


  Politika           Boris Pavelić/Novi list           14.06.2018.         1265 pogleda
Ne pucajte! Zaposlite

Tisuće potencijalnih radnika čeka na hrvatskim granicama, a hrvatska policija ne pušta ih u zemlju. Novinski naslovi iz dana u dan upozoravaju da zemlji manjka radnika – ugrožen je, navodno, i turizam, a nitko ne zna kako riješiti problem. Istodobno, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović predstavlja dokument o demografskim mjerama u kojemu su važan dio »mjere useljavanja«, i koji mašta o tome da u Hrvatsku vrati uvelike fantomske »hrvatske iseljenike« o kojima već trideset godina sanja ta tuđmanovska devetnaestostoljetna romantičarsko-nacionalistička pripovijest o hrvatskome narodu koji navodno živi samo za svoju jednu i jedinu, ljubljenu domovinu Hrvatsku.

Da, brus – Hrvati iz domovine odlaze, pa otkud predsjednici ideja da bi se u nju još i vraćali? Iz te jedne i jedine, navodno ljubljene domovine, po podacima koje je iznijela predsjednica Republike osobno, samo je prošle godine zbrisalo osamdeset tisuća ljudi. Toliki odlazak nije zapamćen valjda ni u ono mitsko doba, prije stotinu i više godina, koje je u pučkoj svijesti ostalo zapamćeno kao »doba peronospore«, kada je bolest vinove loze gotovo uništila Dalmaciju te prouzročila egzodus u prekooceanske zemlje koji je demografski opustošio priobalje, ali je tko zna koje »jamerike«, »bonazaire« i »novezelande« do dana današnjega obogatio dragocjenim znanjima o ribarstvu, vinogradarstvu, brodogradnji i drugim ovdašnjim umijećima.

No, postojala je ključna razlika: tadašnje prekooceanske zemlje, za razliku od današnje Hrvatske, nisu imale ništa protiv emigranata. Hrvatska danas grozi se istih takvih ljudi: dolaze izdaleka, iz nepoznatih zemalja, nerazumljivog jezika, priprosti, neobični, zbunjeni, siromašni, preplanuli, ali mladi, zainteresirani, često obrazovani, ambiciozni i spremni da rade… Hrvatskoj danas ne pada na pamet razmisliti o mogućnosti da emigrantima koji – tu, ni dvjestostotinjak kilometara od Rijeke – tavore na granicama, omogući ulazak, te da ih kroz proceduru koja ne mora biti ni skupa ni komplicirana, pozove da ostanu živjeti u zemlji koja ima sreće uživati u miru i kakvom-takvom blagostanju. Hrvatskoj to ne pada na pamet, premda su emigranti današnjice – istraživanja ne postoje, ali možemo opravdano pretpostavljati – prosječno obrazovaniji i suvremenosti prilagođeniji nego što su prije sto i više godina bili iseljenici iz Dalmacije.

Pa zar nije apsurdno da hrvatska politička elita širi paniku zbog navodne demografske katastrofe, a istodobno puca na djecu čije obitelji žele ući u Hrvatsku, a pobjegle su od rata ili ekonomskih poteškoća? Nije li apsurdno da vlada osniva ministarstva za demografiju, a predsjednica Republike organizira pompozna predstavljanja svojih »demografskih mjera«, dok pred hrvatskim granicama tisuće nevoljnika sanjaju o tome da dobiju ništa više osim stana i posla u mirnoj, slobodnoj i bogatoj Europi? I nije li shizofreno da se o tome ne vodi nikakva ozbiljna društvena rasprava, nego da većinsko javno mišljenje ne vidi nikakav problem u tome što petogodišnju djevojčicu iz Afganistana na hrvatskoj granici zgazi vlak, samo zato što hrvatska policija njezine roditelje nije pustila u zemlju, jer je, eto, takav propis? I nije li socijalno patološki da ne postoji utjecajan društveni glas koji će reći da je potpuno nedopustivo i apsolutno neprihvatljivo pucati na djecu u svakim okolnostima, a kamoli u okolnostima u kojima baš takva djeca, kao i njihovi roditelji, ovoj zemlji trebaju do mjere koju će Kolinda Grabar Kitarović svojim odglumljeno tronutim glasom nazvati uvjetom opstanka same ove nacije?

Jest, sve je to apsurdno, shizofreno i socijalno patološki – ali ova zemlja to ne vidi. Ne vidi, jer njezina politička i društvena elita živi u nacionalističkome balonu, napunjenome još početkom devedesetih tuđmanovskim sanjarijama o ekskluzivnoj i homogenoj hrvatskoj naciji, pa tom anakronom mitologijom i dandanas zavarava ovo društvo, fatalno ne uspijevajući promatrati svijet očima političke racionalnosti i gospodarske pragmatike. Iz tog je nacionalističkog balona, eto, i ta komična nada Grabar-Kitarović da u ovakvu zemlju može vratiti, štajaznam, četvrtu ili petu generaciju Hrvata iz bogatog Novog Zelanda, i otud njezina nesposobnost da zaključi kako bi pametnije, jeftinije, brže i neusporedivo korisnije bilo naprosto otvoriti granični prijelaz Vojnić, i u Hrvatskoj omogućiti novi život za, recimo, pet tisuća migranata iz Azije i Afrike koji se samo tome i nadaju – prilici za novi život dostojan čovjeka. Prilici istoj onakvoj kakvu su prije sto, sto pedeset godina tražili – i dobili – preci onih koje bi Grabar-Kitarović, uistinu komično, danas vraćala u zemlju u kojoj ni njezini stanovnici više ne žele živjeti. A ako bi hrvatska elita, toliko licemjerno zabrinuta za demografsko propadanje zemlje, zatražila slogan tog novog useljavanja koje ovdje predlažemo, ni to ne bi bio problem smisliti. Mogao bi glasiti: »Ne pucajte – zaposlite«.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Politika



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: