Svi mi kroz fazu djetinjstva i odrastanja učimo lekciju prilagođavanja. Često nas uče tome želeći nas poštedjeti muka individualizma, izopćenosti od društva, nonkonformizma i ostalih „negativnih“ posljedica ako se odlučimo biti drugačijima od drugih. Istina je da je lakše plivati niz struju, no ono što ostane od našega života bude još samo jedna otpala suha grana bačena u vodu.
Danas je teško imati vlastito mišljenje kad je sve što postoji upravljeno samo na to da te u tome onemogući. No, biti autentičan i svoj duboka je potreba našega bića ukorijenjena u našim genima. Različitost je to što nas definira, a uslovljenost nas kao bića zajednice čini da se učimo živjeti zajedno upravo njegujući te različitosti i primjenjujući ih na sveopću korist.
Kada bismo svi bili dobri u jahanju i preskakanju prepona, tko bi timario konje, tko ih napajao, vodio u šetnju i vježbao. Svatko od nas ima svoje mjesto u svijetu i nitko nije suvišan. To nam govori sam život, jer, da je drugačije, bilo bi drugačije. Teorija koja nam želi nametnuti misao da nas je previše i da nema dovoljno mjesta za sve je teorija zavjere. Namjerno nas se želi uvjeriti da smo neprijatelji jedni drugima.
Sjetite se samo koliko ima praznih nenaseljenih mjesta na planeti. Sjetite se koliko današnja tehnologija može učiniti da navodnjava suha područja. Sjetite se koliko se dnevno baci ispravne hrane. Sjetite se koliko ima praznih oduzetih kuća čije su vlasništvo banaka, u koje bi se mogli naseliti ljudi. Sjetite se koliko imate kaputa previše. Sjetite se koliko kuća imate previše. Čovjek jest hedonist, no činjenica da može imati sve što poželi ne znači da to i treba imati. Uvijek je manje više.
Ne mislim tu ni na kakvu utilitarnost, izjednačavanje da svi moramo imati isto. Ne, to bi također bilo neispravno. Ono na što mislim je vlastita svijest o vlastitim potrebama. Stvarnim! Na koliko mjesta mogu biti istovremeno? I činim li ono što činim sa punom svješću o onome što mi je u datom trenutku doista potrebno. To je ono što čini razliku između onih koji su prilagođeni i onih koji vladaju svojim životom, ne naudeći nikome. Jer, život je samo jedan tren. Koji se svakodnevno mijenja. I svaki dan imamo drugačije potrebe.
Idući za njima vodeći se svojom intuicijom i savješću uvijek možemo imati dovoljno svega. Na ovome svijetu sve je prolazno. Pa tako i mi. Nismo jednom svjedočili da nas ništa ne može spasiti u trenutku kad nam dođe vrijeme da odemo. Ni blaga, ni posjedi, ni kuće ni okućnice ni ostrva ni imanja. Često sam slušala o razlozima nesuglasica u obitelji kada žena ili djeca ne dijele istu ljubav s ocem koji voli obrađivati vinograd, a oni ne. I jedni i drugi su u pravu kada ih odvojeno slušate. No, kad bi oni bili u mogućnosti da sami sebe, odnosno jedni druge saslušaju, možda bi našli i neko zajedničko rješenje koje bi veselilo sve.
Tu se samo radi o potrebama jednih i drugih. Do granice kada možemo sve te naše potrebe zadovoljavati a da drugi ne budu na šteti. Jer nema ljubavi na silu. Nema nametanja svojih mišljenja drugima, nema nametanja svog životnog stila drugima. Ničega od toga nema a da za posljedicu nema neku nesreću. Jer sila pozna samo silu. A dvije sile sučeljene stvaraju još veću. Ne gasi se vatra vatrom, niti se utopljenik spašava vodom. To što čovjek ima mogućnosti biti neumjeren ne znači da to i mora. Uvijek će biti onih koji će imati nezasitne apetite.
Ali, vjerujem, da većina želi svoj život provoditi mirno uživajući u svim blagodatima koje im ovaj život nudi. Blagodatima da mogu biti znatiželjni i istraživati sebe i svoje mogućnosti do krajnjih granica. Uvijek imajući na umu da rade za sve a ne samo za sebe. Da su svi veliki ljudi čuvali svoja postignuća samo za sebe gdje bi svijet bio sada. Žalosno je samo to što su ona od jedne manje grupe ljudi iskorištena ne za dobrobit već za zlo u svijetu. Ja ipak želim vjerovati da su ljudi dobri. Da imaju snage u sebi oduprijeti se onom lošem u sebi. Samo trebaju vjerovati da je to ispravno i da je vrijedno. Da je najvrednije od svega na ovome svijetu otići na drugi svijet ili već tamo kamo idemo sa osjećajem da smo dali sve od sebe i da smo pravili najmanju moguću štetu koju smo morali ako smo morali praviti. I da će nas se po tome sjećati.
Vjerujte da je najvažniji onaj osjećaj kada ste vi zadovoljni sa svojim životom. Ali stvarno zadovoljni! To svaki čovjek jako dobro zna. A onda ćete dobiti povratnu informaciju i od drugih da su zadovoljni s vama. Ne mora to biti osobno, već onako općenito, zahvalnost za to što ste se usudili biti svoji i boriti se za ono što osjećate da je ispravno. Znam, reći ćete i lopov misli da je ispravno ono što čini. Ali to nije istina. On čini, ali duboko u sebi zna da je to loše. No, njegova svijest mu to ne dopušta da shvati kako time razara ne samo svoj već i živote mnogih ljudi. Takve ljude obično snađe neka bolest ili nesreća da ih prisili da se okrenu svojoj duši na ispovijed, da ju čuju kad ih usmjerava i da se ponašaju u skladu s njom.
Sigurno je svatko od vas imao onaj jedan trenutak kada se suočavao sa teškom bolešću, bilo dragih ljudi bilo sebe. Što vam je tada jedino bilo na pameti? Novac, zlato, egzotična putovanja? Čisto sumnjam. Meni je bila jedina želja da još malo poživim jer sam smatrala da nisam ostvarila potpuni potencijal sebe. Zato sam se okrenula onome što najviše volim. I što me ispunjava. I zbog čega se osjećam boljim čovjekom. I zato što služim i drugima a ne samo sebi. I zato što radim ono što najbolje znam. Pišem. Ostvarujem svoj san. I vama zahvaljujem što ste dio njega! Hvala Vam!
