Treba priznati da premijer Orešković od prvoga svog nastupa u Saboru, kad je o ekonomiji riječ, ima prioritet od kojega ne odustaje. Odmah je najavio da će se fokusirati na zaustavljanje/smanjivanje vanjskog duga i poboljšavanje kreditnog rejtinga. Kad pokušava dobiti najširu javnost za saveznicu, upozorava na to da je alternativa – bankrot zemlje. 'Galvaniziranja' građana na takav poticaj, međutim, nema.
Jedan je od razloga taj što se najmanje deset godina govori kako smo na rubu bankrota, a on se ipak nije dogodio. Pa valjda i neće... Osjećao sam da to ipak nije jedini razlog ignoriranja premijerova fokusa. Pomoć je stigla od ekonomista iz realnog sektora kojega jako cijenim: 'Ne može Orešković prijetiti bankrotom onima koji su već bankrotirali! Imate 300.000 građana s blokiranim računima. Još ih je najmanje toliko uvjereno da su također bankrotirali. Naravno da bi bankrot države još više pogoršao položaj tih ljudi, ali njima je u podsvijesti i posljedica da bi im se u tom slučaju pridružili i mnogi bogatiji.'
Lovrinčevićevo upozorenje
Takva raščlamba psihologije mase još je jedan dokaz kako se (pozitivna) točka preokreta u Hrvatskoj ne može postići prepisivanjem školskih rješenja iz Washingtona ili Bruxellesa. Čak i makroekonomist Željko Lovrinčević, koji inače nije protiv recepata iz svjetskih centara moći, u Večernjaku upozorava na to da je Europskoj komisiji 'ključno da se uredno servisiraju dugovi, pa nam je stoga i preporučila mjere poput privatizacije, kasnijeg umirovljenja i poreza na imovinu'. Ima pravo. U preporukama opet nema fokusa na veću proizvodnju, izvoz i zaštitu domaćeg tržišta.
Hrvatskoj trebaju promišljanja izvan uobičajenih recepata (koja se pokažu politički neprovedivima). Postoje naznake da, bar u dijelu intelektualne zajednice, sazrijeva takva spoznaja. U krakom roku – takvi smo kakvi smo. Pa onda treba tražiti rješenja koja će to poštovati. Koja će nas animirati da podupremo neki konstruktivan program. Kako se to radi? Stručnjaci za odnose s javnošću navode: napraviti idejni koncept, provjeriti ga među 'zainteresiranima', formirati poruke, odrediti kanale, alate, nositelje... pa izvedba, pa kontrola... Vladajući imaju drugi pristup: hajdemo to pokušati provesti pa ćemo vidjeti kakve će biti reakcije. Ako se netko bude jako bunio – odustajemo.
Suvislo komuniciranje posljednja je faza procesa. Prije toga posao trebaju odraditi makroekonomisti, politolozi, pravnici, demografi, sigurnjaci, psiholozi, psihijatri... Nažalost, ni nakon četvrt stoljeća samostalnosti u Hrvatskoj se nije javno profilirao nijedan pravi 'think tank' u kojemu bi se kuhala rješenja 'out of the box'. Evo, primjerice, problem Slavonije. Mladi se iseljavaju. Političari, ekonomisti, pa i novinari, drže se sredine ceste: treba potaknuti investicije u Slavoniju, treba demografskom politikom rješavati stvari, treba srediti odnose u poljoprivredi... A zašto ne uzeti i razmatranje da će se u sljedećih dvadeset godina u Slavoniji prepoloviti radno sposoban broj ljudi? Hajdemo razigrati tu varijantu! Koja su rješenja?
Istjerivanje socijalizma
Uvoz radne snage iz Azije i Afrike? Nećemo. To se protivi našem svjetonazoru. Dobro, idemo dalje s promišljanjima. A da idemo na koncept da Slavoniji ne treba toliko ljudi? Da je neizbježno da se ona pretvori u spojene poljoprivredne površine na kojima će raditi malo ljudi. Naravno da mi se takav scenarij ne sviđa, ali to ne znači da ga ne treba uzeti u obzir. Bolje kontrolirati proces nego da se dogodi stihija. Drugi je primjer razmišljanja 'izvan kutije' to što je mnogima u glavi ostao socijalizam. Pa to utječe na iskrivljenu predodžbu o ulozi države. Pa se traže prava koja su postojala u socijalizmu; državna imovina, kad je Vlada počne prodavati, doživljava se kao 'naša'; ne prihvaća se ideja o raslojavanju premda je ono po međunarodnim usporedbama još prilično ograničeno... Jedan je pristup pljuvati po svima koji su izašli iz socijalizma, ali nije socijalizam iz njih, i silom ih tjerati da se počnu drugačije ponašati. Pristup je legitiman, ali ne daje rezultate. Pa bi trebalo razigrati scenarije kako da takvo društvo prihvati neki reformski paket. Varijanta mrkve i batine. Usput, kako to da se Česi, Slovaci ili Poljaci drugačije ponašaju, a imali su još žešću varijantu socijalizma točno isti broj godina kao mi? Možda temelji individualnog i kolektivnog ponašanja sežu prije socijalizma?
I to je varijanta koju bi pravi intelektualac uzeo u obzir. Umjesto da polako, ali sigurno, svi postajemo robovi stereotipa i dogmi koje se, po definiciji, ne preispituju.
