Jedna od rijetkih izrečenih Milanovićevih teza s kojom se moguće složiti glasi: ‘Naša budućnost ovisi ponajviše o ispravnom prepoznavanju naše realnosti, naših interesa i naših potencijala...'
Nažalost, prepoznavanje realnosti jest problem. Treba dopustiti da vidi stvari na svoj način, ali ako njegov ministar financija višekratno ponavlja da je zemlja na rubu bankrota, a on u govoru o stanju nacije zapravo nudi idiličnu sliku stvarnosti, onda tu nešto duboko nije u redu. Čini mi se da u govoru nije spomenuo riječ ‘recesija'. Ni nakon pet kontinuiranih godina pada BDP-a. Umjesto toga, u najboljoj maniri prethodnika, čupa se neki statistički podatak koji je najmanje loš.
A samokritika? Premijer u svojim promišljanjima kasni dvije godine! Da je takav govor održao kao nastupni (ispravno optuživanje HDZ-a za katastrofalno naslijeđeno stanje), to bi bilo u redu. Ali nakon dvije godine mandata najavljivati reforme u javnoj upravi pokazuje da mu nedostaje i minimum samokritičnosti. Ispravno prepoznavanje realnosti uključuje i pravilno zaključivanje o sposobnosti vlastite vlade.
Iz premijerova govora mora se zaključiti da će on i njegovi ministri tvrdoglavo nastaviti istim putem. Realni sektor dobio je poruku koje bi se mogla pojednostavnjeno sažeti u stajalište da će zemlja, kao, uostalom, i tolike druge u EU, pa što se tu ima netko buniti, potpasti pod kaznene mjere zbog prekomjernog deficita. Dakle, izdržite vi u realnom sektoru još tri godine pa će vam svanuti sunce. Tko ne može, ne može... Takav je život. Mi u Vladi bavit ćemo se, u svojemu malo sporijem ritmu, sređivanjem financija, reformom javne uprave (ali tu treba biti jako nježan) i uvesti red (kako se to mjeri?!). Da ne ispadne kako nas nije briga za realni sektor, malo ćemo ga više poticati HBOR-ovim kreditima. Dobro, iz Ministarstva vanjskih poslova došla je inicijativa o jačanju gos-podarske diplomacije. E, to dobro zvuči, a o čemu je riječ, ma nije bitno...
Ključni dio Milanovićeva odnosa prema ekonomiji sadržan je u sljedećem odlomku:
‘Ova vlada svjesna je da vjerojatno postoje neke ekonomske metode koje bi možda prividno pokazale neke brže rezultate, ali mi ne možemo provoditi politiku u koju ne vjerujemo. I za koju smo uvjereni da ne valja. A ne vjerujemo u riskantne monetarne ekshibicije i eksperimente... Ne vjerujemo prorocima koji govore da bi svi naši problemi bili riješeni kad bismo otpustili nekoliko desetaka tisuća ljudi zaposlenih u državnoj upravi i javnom sektoru. Naše je načelno opredjeljenje da nužne reforme državne uprave što više idu ukorak s oporavkom i rastom privatnoga gospodarskog sektora te sa sređivanjem ne baš sjajnog stanja naših javnih financija.'
Nema puta do našega Koliko podmetanja u nekoliko rečenica! Naime, postoje ‘ekonomske metode' koje su sve druge zemlje u okružju prije izvukle iz recesije nego Hrvatsku. Postoje i monetarne politike koje nisu ‘ekshibicije'. Riskantne možda jesu, ali nimalo riskantnije od dopuštanja da nestaje industrija u Hrvatskoj, što čini aktualna ekipa iz Banskih dvora.
Kad je o otpuštanju dijela javnih službenika riječ, koliko pratim, nikad nitko nije rekao da bi se time riješili svi naši problemi. Premijer podmeće! Samo je traženo da se broj zaposlenih u državnom i javnom sektoru smanjuje (ili povećava) u skladu s brojem zaposlenih u realnom sektoru. I da plaće u javnom sektoru, uključujući i premijera, rastu i padaju u skladu s prosjekom u gospodarstvu.
Koliko premijer i dalje ne razumije što znači živjeti u realnom svijetu biznisa, pokazuje i to što u govoru nije spomenuo kad će se osmisliti industrijska strategija. Ali, zapravo, to ionako nije bitno! Vladina je logika da će ona za neko vrijeme stvoriti red u zemlji pa će onda gospodarstvo početi cvjetati. Dotad, strpljenje molim!
I na kraju, bilo je simpatično čuti kako premijer Milanović zvuči poput kardinala Bozanića. Riječ je o sljedećoj rečenici:
‘Ne dajte da vas sasvim zaslijepe samo ekonomska pitanja jer naš život ima mnogo više dimenzija!'