I sindikat visokog obrazovanja traži veće plaće u svom sektoru
Štromar ne isključuje mogućnost prijevremenih izbora, ali vjeruje i u dogovor Vlade i sindikata
Mediji i mentalno zdravlje: Trivijalizacija dovodi do click-baitova na uznemirujuće sadržaje
Sabor: Hrvatska kroz razvojnu pomoć najviše pomagala jugoistočnu Europu i BiH
Sabor: Hrvatska kroz razvojnu pomoć najviše pomagala jugoistočnu Europu i BiH
Sinčić: Hrvatsku očekuje kolaps svih sustava
U osnovnim školama štrajka 89, a u srednjim 85 posto zaposlenih

Navalimo na tog slona


  Virovitičanka u Zagrebu           Sandra Pocrnić           28.11.2005.         1826 pogleda
Navalimo na tog slona

Kapitalizam i socijalizam istodobno jedan pored drugoga, a ne valjaju ni jedan ni drugi. Živimo kao Amerikanci, samo što nam standard još nije ni blizu kao njihov.

Neki dan posvađala sam se na benzinskoj. Nije zbog točenja, već sam se navikla da točim sama. Tako mi i treba kad sam emancipirana. Kad zastanem pored crpke, više se ni ne ogledam gdje su oni u kombinezonima, nego uzmem crijevo i natočim. Ali taj dan imala sam i plinsku bocu. Dakle, natočim, platim, sjednem u auto, odvezem se nekoliko metara i stanem uz plin, otvorim vrata suvozača i pokazujem onome u kombinezonu praznu bocu ispred sjedala - mislim jednostavno mu je zamijeniti praznu za punu. A on stavi punu bocu pored auta i pokazuje mi da si ja sama. A vani kiša. Ne ide mi se, ali gasim brisače, svjetla, pa motor, izlazim po bocu i ne mogu odoljeti: - Pa jel` to usluga?! Niste više monopolisti da možete tako! Da ste kod privatnika vidjeli biste kako se radi! – vrištim u pravednom bijesu tovareći bocu.

Nije da ne mogu – bilo mi je valjda deset godina kad sam tati rekla da ne mogu podići 10-litreni kanister, pa je tata rekao "možeš, možeš, samo probaj"– tako da sad, u najbolim godinama, nemam problema s plinskim bocama. Ali mislim da ipak nije red! Mrmljao je onaj službenik nešto kao da nije po propisu da mi stavlja bocu u auto, ali meni se to činilo samo kao izgovor.

Nedaleko mog auta jedna je djevojka čučala pored svog punta, kisnula i mjerila tlak u gumama. Gledala me kao da se čudi zašto tolika galama oko plinske boce, kao da će se time nešto promijeniti. Htjela sam zbog nje još za službenikom viknuti smije li izmjeriti tlak u gumama mušterijama koje zastanu na njegovoj benzinskoj, ili mu ni to propisi ne dopuštaju. Ali on se već bio sklonio na sigurno i zatvorio za sobom vrata.

Nije mi bio jedan od «onih» dana, čak sam ujutro, prije nego što sam krenula po plin, kavu popila kod kuće – skuhanu na strujnom kolu štednjaka – ali imam pik na one na benzinskim crpkama još otkako je Marina bila malo jača beba i vozila se u sjedalici na stražnjem sjedalu. Muž radi, a nas dvije autom obavljamo tržnicu i sve što treba, pa i benzinsku. Bilo mi je zbilja nezgodno - nit mi je za ostaviti je u autu samu da me čeka, niti za nositi je sa sobom dok idem platiti na njihov pult. A oni ne bi istrčali pa pomogli, nego sjede za svojim šalterom i gledaju kako ću iskombinirati auto i dijete. Izdala sam se - nije mi to, dakle, bilo prvi put da se iskaljujem na nezaštićenim poslužiteljima na benzinskim crpkama. A mislim da nije ni zadnji.

Imala bih još takvih ženskih vozačkih zgoda kojima bih se mogla pohvaliti. Kao, recimo, kad sam trudna dovezla auto na tehnički pregled, pa su me triput(!) vraćali majstoru da podesi kočnice. Sve dok sam majstor nije sjeo u moj autić i – prošao tehnički. Zaključila sam da su dečki u stanici za tehnički sigurno bili ljubomorni što ja imam osmomjesečni trbušak, kakav oni nikad neće imati!

Ako ima takvih koji misle da ću - kao što sam znala nekad – zaridati nad teškom ženskom sudbinom u današnjem okrutnom muškom svijetu, ovaj put ću ih razočarati. Niti bi se na toj vozačkoj osnovi dalo nešto zaključiti o razlici između Zagreba i provincije – kao da ne znam da bih i u Virovitici jednako morala sama točiti. Možda bih jedino na tehničkom bolje prošla jer bi sigurno naišao netko poznat. Ne, meni je taj primjer pravi pokazatelj svih čari naše tranzicije. Kapitalizam i socijalizam istodobno jedan pored drugoga, a ne valjaju ni jedan ni drugi.

Jedni sjede na plaćama i broje dane do mirovine kao da se ništa nije promijenilo od dana kad su zaposleni, a drugi za crkavicu vuku od jutra do sutra i strepe hoće li i sljedeći mjesec imati što vući ili će ih baciti na cestu. Osim na benzinskim crpkama, to se najbolje vidi u trgovinama. Ima dućana u koje uđem pa mi se čini da smetam. Ne kažu ni dobar dan, a kad pitam za nešto što bih pogledala, ni ne gledajući me odmahuju glavom da nema, pa ih moram moliti da mi pokažu majicu koju sam spazila još u izlogu. To su oni dućani koje privatizacija još nije zahvatila. Tu prodavači misle da im je radno mjesto bogom dano, kako su dosad, tako namjeravaju i dalje, a za drugeih boli ih briga.

U drugačijim dućanima iznurene žene stoje za blagajnama, samo što ne kolabiraju, ali ljubazno se smiješe kao da ispred i iza mene nema još dvadeset takvih s punim košarama. To su one koje rade kod privatnika, možda i na crno, za mizernu plaću i pristaju na sve kako bi sačuvale radno mjesto. Takve znaju da su zamjenjive i da, ne poslušaju li ili odbiju, primjerice, rad u smjenama ili nedjeljom, mogu se pozdraviti sa svojom plaćicom, a na njihovo mjesto doći će neka druga.

Meni je kapitalizam počeo početkom devedesetih prvim zaposlenjem kod privatnice, tako da sam već navikla na dvotjedne godišnje odmore i na rasporede po kojima se na poslu ostaje i poslije ponoći i vikendom. Možda sam se zato već razmazila, pa očekujem da će tako kao što ja potegnem na svom poslu, i drugi za mene potegnuti na svom. A tu se svaki put prisjetim da smo u tranziciji. Svi već vidimo koliko jedni imaju, a drugi nemaju. A mi, koji već dugo radimo u kapitalizmu, dakako da nismo zadovoljni onime što imamo. Htjeli bismo fleksibilnije radno vrijeme vrtića, ažurnije školstvo, imućnije zdravstvo, ali te su institucije još socijalističke. A moja plaća nije baš takva da mogu platiti kapitalistički vrtić, školu i bolnicu, iako živim po kapitalističkom rasporedu.

Tempo je doista žestok. Ujutro se svi razbježimo na posao i u vrtić, da bismo se skupili navečer, a Marina ima tetu koja je dovodi iz vrtića jer ja ne stignem po nju do pet. Subotom se nastojimo oporaviti, skuhati nešto krepko, nabaviti namirnice za sljedeći tjedan, oprati sebe, odjeću i pločice u kupaonici, da bismo u ponedjeljak ujutro opet startali kad budilica zazvrnda.

S dvije-tri obitelji, što Mirkovih što mojih prijatelja, viđamo se najviše dvaput do triput godišnje. Pitam Mirka u subotu hoćemo li se družiti s nekima od njih, on kaže da smo na to trebali prije misliti jer nikoga se ne zove u subotu za nedjelju. Društveni život tako nam se svodi na onaj na poslu, jer s kolegama s posla - kakvi god bili - provodimo zapravo najveći dio dana i raspravljamo o tv-serijama koje su nas se (ako su nas se) dojmile. Živimo kao Amerikanci, samo što nam još standard nije ni blizu kao njihov.

«A Zagreb je još uspavana ljepotica u usporedbi sa Zapadom», kaže mi moja poznanica doktorica, koja je - sa suprugom koji vodi predstavništvo jedne velike svjetske korporacije - između Londona i Zagreba izabrala živjeti u Zagrebu. Bliže joj je Jadran koji obožava, ugodnija joj je klima, a London je relativno blizu, pa može skoknuti kad god želi. Jednostavnije nego da je, primjerce, negdje u Americi. Stresla sam se kad sam čula da Zagreb još spava. Što to znači? Kakav će tek tempo života biti kad se uspavana ljepotica probudi!?

Pa kad mi se moj gostoljubivi urednik Virovitica-neta tuži da mu je dan prošao u jurnjavi i nervozi jer ima puno posla a neplanirano mu je banuo jedan suradnik, zatim i drugi svratio na kavu, savjetujem mu da ih – odgodi i navikne da se najave kako bi i takve kave mogao planirati. Nema druge, mi to ovdje činimo svakodnevno. Lijepo je to naletjeti na jednoga, pa popričati, pa svratiti na kavu ili nešto žešće, pa baš kad se krene kući, eto drugoga, onda još malo... Nekada mi je zvučalo kao horror kad bih čula da se negdje živi tako da se ni kava ne može s nekim neplanirano popiti, a danas i sama tako živim. Opušteno i prepušteno (vidiš, Koden, mislim ja na tebe!) danas mogu živjeti samo rijetki. U Zagrebu promet guta strašno puno vremena, pa se u manjim gradovima poput Virovitice možda još može tako, ali tko zna dokad će se moći. Premda ritam sigurno nikada neće biti ovako ubrzan kao u Zagrebu, koji je uvijek bio nekako nervozan. Znam da smo, još davno u trulom socijalizmu, autom dolazili u Zagreb, pa su na semaforima, čim bi se upalilo zeleno, iza nas svi sjeli na trube ako ne bismo na vrijeme krenuli. I danas je tako, samo što je na istim ulicama najmanje deset puta više automobila i sve djeluje barem isto toliko puta nervoznije.

Prije koju godinu bila sam, kao novinarka Doktora u kući, na jednom seminaru o javnom zdravstvu, na kojem su našim medicinarima predavale dvije poslanice Svjetske zdravstvene organizacije, vrlo simpatične i duhovite dame u godinama, koje su kao misionarke zdravlja sa sličnim predavanjima vjerojatno obišle već cijeli svijet. Specifično za naše uvjete, govorilo se o bolestima srca i krvnih žila kao najčešćem uzroku smrti u Hrvatskoj, što je u razvijenom svijetu prošlost – kod njih na popisima uzroka smrti vode nepredvidivi karcinomi. Bolesti srca i krvnih žila mogu se jednostavno predvidjeti i spriječiti (posebno to vrijedi za našu Virovitičko-podravsku, gdje je iz poznatih razloga stopa tih bolesti dosta visoka), pa su nas iskusne predavačice iz bijelog svijeta došle podučiti kako mjere protiv tih bolesti ugraditi u javno zdravstvo. Jedna od misionarki završila je svoje predavanje utješnim riječima: «U Africi kažu - ako moraš pojesti slona, počni odmah. A vi u Hrvatskoj morate pojesti slona. Stoga je bolje da počnete odmah.»

Eto, žvačimo brže, pa će valjda i ta nesretna tranzicija brže doći kraju. A kako ni tu nema pravice, i kod ovog slona kojeg moramo pojesti nekoga je zapao tvrđi, a nekoga mekši komad.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: