Nitko u sportu nije nezasluženo pobjednik, niti je uspio preko noći.
Tu se zna da se za rezultate treba pomučiti, ali zna se i način kako nešto postići.
I zbog naše bismo se Janice, najbolje sportašice na svijetu, sportskog ponašanja
svi trebali češće prisjetiti
Prije svega, čestitam svim malim prvacima iz dječjeg vrtića Cvrčak, koji su
bili najbolji na županijskom natjecanju dječjih vrtića. Čestitam i svim ostalim
malim sportašima iz vrtića u Slatini, Pitomači i Orahovici koji su hrabro izašli
na borilišta. A čestitam i odgajateljicama i svim odraslima koji su cijele godine
pripremali klince za natjecanja, ali i onima koji su organizirali natjecanja.
I dakako, čestitam roditeljima, mamama i tatama, koji su cijele godine bodrili
svoje natjecatelje, kupovali im i održavali sportsku opremu. Jer ništa bez rekvizitera
- znam to po svojoj maloj sportašici. A sad se mogu ispričati zbog zaostatka...
Da, mali je problem s volonterskim radom u tome što se obavlja ako preostane vremena nakon onog rada koji donosi kakav-takav novac. Jer bez novca se ne može. A bez volonterskog rada se može, koliko god nam činio zadovoljstvo. Tako je i moja kolumna neplanirano zastala jer je moje vrijeme - koje sam već mjesecima namjenjivala vama, Virovitičanima u Virovitici - zauzeo Virovitičan u Zagrebu, odnosno moj odnedavni šef Mišo Šajatović. No, evo, došla sam do daha, nastavljam volonterski gdje sam stala i baš si računam da sam ja na stranicama virovitica.neta već prilično dugo - od sredine kolovoza traje ovo moje virovitičko dopisivanje. I moram priznati da me je u cijeloj toj gotovo desetomjesečnoj suradnji od svega najviše iznenadilo što nema previše negativnih reakcija. Jer dobro ja poznajem svoju Viroviticu, koliko god je inače lokalpatriotski idealizirala. A kako je negativnih malo, dobro ih pamtim.
Na samom početku javio se jedan Rogo – Rogo, zašto se opet ne javiš? - i rekao da bih trebala kopati umjesto što pišem. I eto nedavno, opet jedan, čak stroži od Rooge. U raspravi "ne kužim dečke" - u koju sam se, priznajem, nepozvana uplela - jedan A(n)timon bacio je na mene trulu rajčicu. Citiram po sjećanju - "VTčanka je stara flundra, nema što raditi pa visi na netu i piskara po forumu. De si nađi život". Nakon tog savjeta, ozbiljno sam se zamislila. I zaključila da je to zapravo dobar prosjek. Dosad samo dva. Baš neki ljubazan i dobronamjeran svijet u našoj Virovitici, zar ne?! Ono "flundra" nek mu bude - baš mi je simpa da sam "flundra", iako značenje naslućujem. Ali ono "stara" ipak mi se ne čini primjerenim. Pa tek su mi 42! I živim u nadi da ću - slično kao i moj uzor, gospodin Erpačić - piskarati po forumima i kad skupim nešto više godinica.
Nedavno se baš svojim kompjutorom i informatikom u radnoj sobi pohvalila Milka Babović u emisiji "Nedjeljom u 2". Za mlađe, Milka Babović nekada je bila vrhunska sportašica, atletičarka, a kasnije poznata sportska komentatorica TV Zagreb, jedna od legendi zlatnog doba televizije. Skoro joj je osamdeset, a pojavila se kod Stankovića u mladenačkom, tamnoplavom odijelu od jeansa, svježe počešljane sijede kose i s diskretnim ružem – sad i ja pokušavam onako kako je ona nekada opisivala haljine klizačica - i svima nam održala lekciju o tome kako se treba nositi s godinama i s još nekim stvarima. Prati gospođa Babović mlade televizijske snage, komentira svoje kolege nekad i danas i pritom čvrsto stoji na pozicijama čovjekoljublja i daleko od svakog nacionalizma. Bila je to prava lekcija svima nama koji se poslije četrdesete hvatamo za križa, tužimo na godine, etiketiramo kolegice, susjede ili suradnike kao "flundre" ili nekako drukčije. I kamo sreće kad bi nas više tako u tim godinama, tamo negdje prije sredine stoljeća, imalo kompjutore i tako čvrste životne stavove! Toliko o "starima" koji piskaraju po forumima. Već sam jednom nekome odgovorila kako bi na internetu trebalo biti dovoljno mjesta za sve, ne moramo se gurati i tjerati jedni druge. Ako već (ili još?) jedni druge tjeramo kojekamo u stvarnom životu.
A sad opet o malim sportašima. Sa svojom Marinom idem triput tjedno na plivanje. Već dva mjeseca. To je dosta žestok ritam, pa se i sama čudim kako sam uz sve te rasporede donedavno bila redovita na virovitica.netu. Triput tjedno - ponedjeljkom, srijedom i petkom - moja Marina i ja poslije vrtića plivamo od 18 do 19 sati na Mladosti. Kako stanujemo na Srednjacima, na 500 metara od zimskog plivališta, bilo mi je šteta ne koristiti ga, pa smo uplatili (350 kn mjesečno) program bebe-vidre, na kojem petogodišnjaci uče plivati s roditeljima u bazenu. Kakva god bila frka na poslu, poslije 18 sati ja sam u vodi do grla, što mi je dosta olakšalo stresno razdoblje privikavanja na novu redakciju i nove teme. Plivat ćemo u bazenu do kraja mjeseca, a preko ljeta ćemo valjda uspjeti barem na dva tjedna dokopati se mora. Na jesen, kad Marina ponovno krene u vrtić, ako i dalje bude željela plivati, upisat ćemo je u program škole plivanja za predškolce, gdje su djeca u bazenu bez roditelja. Osim plivanja, počeli smo učiti i rolanje. Jarun nam je na kilometar, a tamo se mogu iznajmiti role i za klince, pa u kasno popodne, kad popusti vrućina, učimo rolati. Isplati se - sat s rolama je 20 kuna, a 7 minuta skakanja na trampolinu - 12 kuna! Srećom, i Marini su role veća fora. Sve su to investicije u budućnost. Ne treba moja Marina biti svestrana sportašica (no sigurno će biti bolja od mame), ali sport je važan za razvoj kralježnice i pravilan rast, a barem isto toliko za stjecanje pravih vrijednosti i radnih navika.
Nitko u sportu nije nezasluženo pobjednik, niti je uspio preko noći. Tu se
zna da se za rezultate treba pomučiti, ali zna se i način kako nešto postići.
Ima u sportu nešto terapeutsko. A i zbog naše bismo se Janice, najbolje sportašice
na svijetu, sportskog ponašanja trebali češće prisjetiti. I baš u ponedjeljak
u Novom listu zapazila sam vijest o tome kako su u Primorsko-goranskoj županiji
organizirali olimpijadu dječjih vrtića. I kako se baš u Marininom vrtiću na
Srednjacima počelo razgovarati o proširenju sportskih sadržaja, namjeravala
sam o sportu u vrtićima i ovdje raspresti. A kad tamo, vijest o vrtićkim natjecanjima
i u našoj Virovitičko-podravskoj! I o Cvrčku pobjedniku! I da će mali prvaci
županija na državno natjecanje u Varaždin! Od svega toga, najvažnije je da se
oni nama gombaju i vesele! I da tako nastave i kroz osnovnu i srednju školu,
kako bi u srednjim godinama bili zdraviji i pametniji nego što smo mi danas.
A što se to događa u našem vrtiću na Srednjacima? Sad pogotovo, kad znam za spotske uspjehe virovitičkih vrtićaša, to svakako moram javiti čitateljima u Virovitici. Jedno popodne skupili su u vrtiću nas, roditelje petogodišnjaka i šestogodišnjaka, u velikoj dvorani s televizorom, kako bi nam predavači s Kineziološkog fakulteta održali prezentaciju programa sportskog vrtića. Dečki su bacili video-snimke na zid, pokazali nam klince kako vježbaju na spravama i odlično se zabavljaju. Ukratko - ponudili su nam da djeca svaki dan vježbaju po sat vremena u vrtićkoj sportskoj dvorani. Sprave su prilagođene njihovoj visini, umjesto loptama, u početku se loptaju balonima, program je individualiziran i usmjeren na razvijanje potencijala i sklonosti svakog djeteta posebno. Tijekom školske godine, djeca bi upoznala 25 sportova, a prije polaska u školu kineziolozi bi nam pripremili pregled djetetovih sklonosti i sliku njegovog napredovanja, kako bismo lakše izabrali sport za osnovnu školu. Tijekom programa mjere se fleksibilnost, brzina, snaga i još neki parametri, kako bi se pokazalo da se od početka do kraja školske godine te vještine podižu na razinu u gornjih pet posto u populaciji. Odlično, prihvaćamo objeručke – trebao bi reći svaki roditelj od nas šezdesetak, koliko nas se skupilo na prezentaciji. Ali nije baš bilo tako – u našoj grupi, stoji popis na zidu, program prihvaća nas četvero. I sad je sve pod upitnikom. Uvijek ima neki «ali», pa odgajateljice pretpostavljaju da je taj «ali» u ovom slučaju – novac.
Program sportskog vrtića koštao bi 400 kuna. Redovni program vrtića plaćamo isto toliko. Jedno s drugim, mjesečno bi za vrtić trebalo izdvojiti 800 kuna. Je li to puno? S obzirom na dosadašnjih 400 – izgleda da je. Kaže mi kolegica koja stanuje u Samoboru da je kod njih redovna cijena vrtića 800 kuna, jer Samobor, za razliku od Zagreba, ne subvencionira vrtić. Ne znam koliko je u Virovitici. A mi si računamo ovako – dosad smo, uz redovnih 400, posebno plaćali 200 kuna za sate ritmike, koje je privatna škola također organizirala u vrtiću. Uz sportski vrtić ritmika nam neće trebati, pa ćemo uštedjeti 200 kuna i proizlazi da bismo trebali dodati još 200 za svakodnevnu tjelovježbu. A čini mi se da tako dobar program ne možemo nigdje dobiti ni za kakav novac. Nije da imamo novca na bacanje (još sam honorarac, nemam ni godišnji), niti nam se čini umjesnim uspoređivati koliko odlazi na neke druge, mnogo manje korisne stvari (mislim da Marinin tata dobro zna da cigarete mjesečno koštaju najmanje toliko). Ali mislim da ne možemo korisnije uložiti novac, nego u Marinino zdravlje i zdrave navike. Ne pokazuje li se, uostalom, na svim razinama, da se ulaganje u sport uvijek isplati?!
Zato taj sportski duh, koji tako znamo cijeniti - eto, u reklamama za pivo,
svi otkačili zbog nogometnog prvenstva - možda ne bi trebao ostati ograničen
isključivo na sportove. Možda bi bilo dobro primijeniti ga i u drugim područjima.
Pogledajmo malo oko sebe - ne nedostaje li sportskog duha i fair playa u sabornici?
Ili u novinskim naslovima? Ne nedostaje li ga u tržišnim utakmicama konkurenata?
U odnosima između poslodavca i zaposlenika? Kupca i prodavatelja? Televizije
i gledatelja? Nije li onda za poželjeti našim malim sportašima, da ih borbeni,
ali plemeniti sportski duh koji upoznaju u vrtiću, prati cijeli život! Primjerice,
kao Milku Babović.
