Bila je to nedjelja od prvog mraza, prve prave studeni i zagrebačke magle. Nedjelja koja dom čini osobito ugodnim mjestom za kuhanje, izležavanje, druženje. Kad se ćuti skori snijeg i mašta o prvim adventskim kolačićima i kuhanom vinu. Te je nedjelja oko pola 11 na moja vrata zazvonila Anja, moje kumče. Uskoro će navršiti šesnaest godina i vrlo je razborita i mudra. Tek što je skinula kaput izjavila je uzbuđeno: "Znaš, skinula sam se s facea. Deaktivirala sam face na tjedan dana. Dosta mi je toga!"
Ta me izjava doista začudila. Često sam uz nju svjedočila prvojeri facea i s mobitela od kojeg se rijetko, tj. NIKAD ne odvaja, čak ni kad spava. Iznenadila me i zbunila, ostala sam zatečena i posve bez riječi. Čak nisam znala ni koje pitanje joj postaviti u vezi s tim. "Dosadilo mi. Ne osjećam se kao ja. Postala sam ovisnica. Provjeravam face ujutro i uvečer. To mi nije zdravo. Želim tjedan dana živjeti normalno. Ne toliko izloženo". Oho, pomislila sam. Pa otkud joj tako mladoj tolika snaga? Divila sam joj se. Prvo, jer je osvijestila što je smeta, drugo, jer je donijela suverenu odluku, a treće da je imala snage i volje odluku provesti u djelo! Malo je ljudi kao ona - da shvate sto ih smeta, da shvate da sami odlučuju o sebi, tj. da su suvereni! Većina ljudi još uvijek živi život kao da je riječ o izdržavanju doživotne kazne, negdje putem izgube snove i hrabrost i onda samo kukaju iz pozicije žrtve. A pritom zaborave da su oni ti koji govore „da" i „ne".
Vjerujem da će dio čitateljica sad pomisliti da nisam u pravu. Ali eto, bliže nam se i izbori, oni" veliki". Puna ih nam je kuća! Svi mediji govore o njima, jednako kao što pišu uglavnom o visokim službama, ogromnim firmama i velikim nesrećama malih ljudi. A ja bih baš obrnuto. Pisala bih o važnosti nižih općinskih službenika, ogromnom značaju medicinskih sestara i trajnom pečatu kojim nas obilježavaju učitelji.
Pisala bih o malim obrtima, seoskim gospodarstvima, pažljivim prodavačicama, nježnim i odlučnim tetama iz vrtića, obiteljskim firmama, slobodnim profesijama i velikim srećama običnih ljudi, zadovoljnih zdravljem, anonimnošću i skladnim obiteljskim životom! Još uvijek se suviše važnosti pridaje velikim izborima za parlament i vladu (naravno, i ja ću glasovati, znam već odavno i za koga), a premalo onim izborima na koje mi izravno utječemo svakodnevnim odlukama. Pitam vas stoga: tko je u vašoj kući premijer, tko zamjenik, tko su glavni ministri? Tko definira kućni proračun i potrošnju? Koje bilateralne odnose njegujete s kime i kako? Tko je nadležan za multilateralu s širom obitelji? Vi i vaša obitelj država ste u malom! Jeste li napisali svoj ustav? Tko predlaže zakone? Tko ih provodi? Tko je dežurni policajac, a tko sudac? Zar ste zaboravili - moć je u vašim rukama! Moć se ne dobiva na poklon, ona se stječe kroz brojne prepreke i kušnje i povećava ako ste ih u stanju svladati. Strah izjeda snagu, a brige proždiru zdravlje.
Odbacite ih kao neproduktivno ponašanje i krenite u osvajanje suverenosti od svog kućnog praga. Pa i na poslu je moguće biti suveren ako se orijentirate na struku, a ne samo na odnose kao da ste podanik koji živi u vječnom strahu. Većina ljudi koje poznajem žali se na loše odnose na poslu, a o zadovoljstvu bavljenja svojom strukom ne izuste ni riječi. Pa ne čudi da nam i djeca dolaze kući iz škole ogovarajući svoje učitelje i profesore, umjesto da sa sjajem u očima pričaju o zanimljivim svjetovima sto ih skrivaju školski predmeti! Kao da se bojimo biti oduševljeni i puni entuzijazma.
Svi kritiziramo, a malo radimo na rješenjima. A koncentracija na struku pomoći će vam da postanete bolji, ojačat ćete tako svoje pregovaračke pozicije za budućnost. Pa ćete jednog dana moći potražiti bolji posao u domovini ili poći i u svijet. Vjerujem da ćemo uskoro postati i dio Europske unije. A jedno od njezinih glavnih načela je supsidijarnost po kojoj se odluke vezane uz neki problem donose tamo gdje je problem nastao, a tek ako to nije moguće, odluka se donosi na višoj razini. Da bismo u tome uspjeli važno je da, poput Anje, odlučujete o onom tko vam ulazi u kuću, ali i da pazite i na sve sto vam izlazi iz usta. Jer riječi grade mir, ali mogu stvoriti i zlo i pomutnju. Osobito sada, jer Došašće je pred nama. Već je zakucalo na vrata kroz šarene dekoracije trgovačkih lanaca. To je vrijeme priprave za Božić.
Znam, ispeći ćete kolače, kupit ćete poklone. Ali ne zaboravite: kao što cimet daje aromu božićnim kolačićima, tako i odlučnost daje sukus našim životima. Došašće je vrijeme kad vjerujemo da je moguća punina života. Zato isključite barem jedne večeri u tjednu televiziju, porazgovarajte sa sobom, s vašim ukućanima. Igrajte društvene igre. Slušajte glazbu. Stvorite prostor ljubavi, zajedništva, nježnosti, zaigranih priprema, solidarnosti. Vjerujte i nadajte se i ne zaboravite da ste suvereni i birate svaki dan. Jer život može biti poput raskošno postavljene trpeze na kojima stanuju poljupci, zagrljaji, smijeh, zajedništvo, zajednička pjesma i pečenje kolača u široj obitelji rodbine i bliskih prijatelja. Od toga se ne živi, reći ćete mi, znam! Ne, od toga nam „samo" rastu krila i polet, a s njima dolaze nada i odlučnost za ostvarenje boljeg života!
Kolumna Naši izbori Anike Rešetar objavljena je u zimskom izdanju Glorie IN Speicija, studeni 2011.
