Ime britanskog književnika Rudyarda Kiplinga (1865.-1936.) neraskidivo je vezano uz dječaka Mowglija u planetarno poznatoj „Knjizi o džungli“ (1894.), pa šira publika praktički niti ne poznaje njegov bogati opus koji sadrži brojne priče za djecu i odrasle, obilje pjesama i četiri romana (u nas su prevedeni „Svjetlost se ugasila“ i „Kim“).
Rođen u Bombayu (današnji Mumbai) u Angloindijskoj obitelji (naziv za Britance koji su živjeli u Indiji) Kipling je s pet godina poslan u Britaniju na školovanje što je za njega, zbog životnih uvjeta u „kući pustoši“ kako je nazvao dom obitelji kod koje je obitavao, bilo vrlo traumatično.
Shvativši da neće steći visoku naobrazbu, Kipling se 1882. vratio u Indiju i u gradu Lahore (danas Pakistan) je do 1889. radio kao novinar. Nakon svađe napušta redakciju i sada odlazi u London gdje se ubrzo ženi. Nakon nekoliko važnih putovanja i duljeg boravka u SAD, 1896. se trajno nastanjuje u Engleskoj (prvo Torquay, pa Rottingdean i konačno Burwash).
Povod mojeg osvrta na Kiplinga jest zbirka priča inspiriranih njegovim boravkom u Indiji koje su pod naslovom „Opsjene i sablasti“ nedavno objavljene u Ilustriranoj fantastičnoj knjižnici Malih zvona (prijevod Leo Beslać, ilustracije Matej Stić, Mala zvona, 2021.). „Inspiraciju Kipling crpi upravo iz bogate kulture te zemlje, iz lokalnih običaja, religija i praznovjerja; koketira s nadnaravnim i fantastičnim te, pretežno pišući u prvom licu, iz pozicije reportera, kombinira novinarski stil s impresionističkim opisima. (…)prvi put u hrvatskom prijevodu, sedam priča koje najvjernije prikazuju jedan od čestih elemenata Kiplingovog spisateljskog interesa: nadnaravno.
Njegova sklonost motivima iz područja onostranog vidljiva je u velikom broju njegovih priča, bilo da se radi o stvarno neobjašnjivim paranormalnim pojavama bilo o prijevarama i opsjenama koje Kipling voli razotkriti na kraju. Uz fantastični element, svaka od ovih priča nosi u sebi niz motiva povezanih s problemima, običajima i odnosima tadašnjeg društva Britanske Indije.“- zapisuje razloge svojeg izbora baš tih priča urednik Marko Radeljić.
Priče su objavljivane u časopisima (1885.-1890.) nakon čega su našle svoje mjesto u zbirkama. Knjiga naslovljena „Opsjene i sablasti“ je urednikova tvorevina, a ne prijevod već postojeće zbirke, pri čemu prateće bilješke olakšavaju prepoznavanje atmosfere i situacije u Indiji krajem 19. stoljeća.
Priča „Grad Grozomorne Noći“ prikazuje jednu običnu vrelu noć u kojoj se teško diše i još teže spava, pa gusto naslagani opruženi ljudi po krovovima i ulicama nalikuju leševima. Oni koju su ikada kročili u gradove sjeverne Indije u sljedećoj će rečenici otkriti da se u stotinjak godina ništa nije promijenilo: „To je spoj najpoganijih vonjeva - životinjskih i biljnih - koje bedemom opasani grad umije uzgojiti za jedan dan i jednu noć.“ Majstorski opisana zagušljiva noć u gradu Lahore pretvara se u zastrašujuću pojavu što je izvrsno dočarano izrazom „grozomoran“ (dreadful). Priča završava dolaskom muškaraca s truplom žene koja je „umrla u ponoć od vrućine“, pa autor zaključuje da je grad postao „mjestom Smrti, kao i mjestom Noći.“
U priči „Kamo je odjahao Morrowbie Jukes“ saznajemo o Selu Mrtvaca, odnosno o odbačenim i izoliranim ljudima, za koje su svi mislili da su umrli od kolere, a oni su samo zamrli; ipak, povratka im u normalni život - nema. Pripovjedač svjedoči kako je slučajno upao u jamu gdje su se nalazili takvi ljudi, ali se ne može izbaviti jer je uspon zbog sipkog pijeska nemoguć, a na rijeci postoje naoružani čuvari. Opisujući životne uvjete ovih nesretnih, odbačenih ljudi koji postaju sve opakiji, naš se junak grozi svoje budućnosti dok riječi njegova znanca emitiraju beznađe: „Nekoć bijah brahman i ponosit čovjeka, a sad jedem vrane “. Radoznalce pak obavještavam da je našeg pripovjedača spasio sluga…
Temama poput spiritizma, magije i prizivanje nadnaravnih moći kojima se navodno pomaže potrebitima, a zapravo se varaju lakovjerni, bave se priče „U Suddhooovoj kući“ i „Dana Daovo Odaslanje“. Posebno je zabavna ova potonja o borbi moći i Odaslanju u vidu mačića (prikazanog prilično demonskim u Stićovoj ilustraciji).
Dvije vojničke priče bave se sablastima i duhovima: u „Ukletim poručnicima“ jedan od poručnik „bulji u dvije bijele Spodobe koje mu đipaju po sobi“ (sjajan odabir izraza!), a drugi stalno nalazi razbacane stvari po sobi, dok se u „Izgubljenoj legiji“ suptilno ukazuje na osvetu (mrtvaca). Sedma priča naslovljena „Znamen zvijeri“ bavi se sukobom Hanumana, štovanog hinduističkog majmunolikog boga i pijanog Fleeta koji je u čelo božanskog kipa utrljao pepeo cigare. Svećenik u hramu upozorio je Fleetove pratitelje: „On je završio s Hanumanom, no Hanuman nije završio s njim.“ I doista, nakon što je gubavac dotakao Fleeta, ovaj se, izgledom i ponašanjem, počeo pretvarati u – zvijer. U konačnici, Fleet se vraća u ljudsko obličje, a Kipling završava priču na pomalo sarkastičan način: „(…) svakom čovjeku bistra uma dobro je poznato da su poganski bogovi puki kamen i mjed, te da svaki pokušaj drugačijeg odnosa prema njima s pravom zaslužuje osudu.“
Zbirka Kiplingovih priča obilježenih nadnaravnim bavi se ili nečim posve prirodnim koje je stjecaj okolnosti „gurnuo“ prema čudnom, čak čudovišnom ili fantastičnim koje je temeljeno na strahu i dosjetki pa je tako postalo djelom nečije izmaštane stvarnosti.
Ljubitelji priča sasvim sigurno neće ostati ravnodušni prema ovoj zbirci, a meni je osobno silno zanimljiva urednička koncepcija „Malih zvona“, jer mi se čini baš naglašeno važnim predstavljanje (pomalo) zanemarenih autora ili manje poznatih književnih tekstova. Cin, cin.
