Bi li Hrvatska bila članica EU da je Sanader 2007. koalirao s političarkom koja izjavljuje da će »jako puno Srba iz Hrvatske morati u Srbiju ako mi počnemo čistiti svoje dvorište«? Bi li Hrvatska bila u EU da je Jadranka Kosor 2011. podržala ljude koji čekićima razbijaju ćirilične ploče, i javno žale što je Podunavlje reintegrirano mirno?
A danas? Zapanjujući, groteskan obrat: EU se promeće u zaštitnika politike netrpeljivosti, politike suprotne smislu njezina postojanja. Najružnije poruke što smo ih prisiljeni slušati izriče hrvatska europarlamentarka; politiku netrpeljivosti, koja podriva najbolje što je Europa u politici izgradila – mirotvorno zajedništvo u snošljivosti – EU danas, posve apsurdno, štiti svojim autoritetom mirotvorca.
Nakon što je Tomašić izgovorila citiranu prijetnju Srbima, Milorad Pupovac uputio je pismo predsjedniku Europskog parlamenta Martinu Schulzu, upozoravajući kako u Hrvatskoj, otkad je ušla u EU, »narasta politička i etnička netolerancija, a time i antimanjinska atmosfera i antimanjinsko djelovanje«. Napisavši izrijekom kako »neki članovi i članice Evropskog parlamenta« (...) »direktno pozivaju na nasilje, i to jedno od najgorih nasilja koje su Evropa i njezin jugoistok doživjeli – nasilje etničkog čišćenja«, Pupovac upozorava kako je oglušivanje na takve pojave »opasna, neslobodarska i nedemokratska praksa, nesumnjivo protivna temeljnim vrijednostima EU.«
Jučer je prošao dvanaesti dan otkako je Pupovac poslao to pismo, a socijaldemokrat Martin Schulz nije odgovorio. Odgovorila je zato, na simbolički čitljiv način, Europska pučka stranka (EPP), najbrojnija u Europskome parlamentu i najsnažnija u europskoj politici. Na zasjedanju mladeži u Portugalu, EPP je glavnom tajnicom ogranka mladih imenovala HDZ-ovu profesionalku Andreu Vodanović.
Nismo pritom čuli što Vodanović misli o prijetnjama etničkim čišćenjem koje širi »ruža hrvatska« HDZ-ove koalicije. Nismo čuli ni da ju je itko iz EPP-a o tome išta pitao. U izjavama Vodanović za hrvatske medije razabiremo samo osobnu fascinaciju predstojećom političkom karijerom i »bezpridržajnu« vjeru u stranku koja omogućuje takvu perspektivu. Samo, je li građanima ove zemlje, nama Europljanima, važan osobni put Andree Vodanović, ili njezin stav o civilizacijskoj atmosferi u Hrvatskoj i Europi? Što, primjerice, glavna tajnica mladeži EPP-a misli o ludištima koja u Hrvatskoj prijete aktivistima za ljudska prava i proglašavaju ih nepoželjnima? Što Vodanović misli o razbijanju ćiriličnih ploča? Što o koaliciji svoje stranke s partijama proustaške desnice? Odobrava li ona atmosferu obračuna koju širi njezin stranački predsjednik? I što o svemu tome misli EPP? Je li imenovanje Vodanović europski odgovor Pupovcu, umjesto odgovora Martina Schulza? Ako ni na jedno od ovih pitanja ne možemo dobiti odgovora, tada, uz iskrenu želju da ne budemo u pravu, mladoj političarki možemo poručiti: to što vama, poštovana gospođo Vodanović, izgleda kao napredovanje u Europi, moglo bi se pokazati kao – urlanje u pivnici.
