U Gradskoj knjižnici i čitaonici održan umjetnički susret sa zavičajnim piscem Mateom Balabanom. Riječ je o svestranom mladiću iz Jugovog Polja i velikom zaljubljeniku u stihove, melodije, kistove i slikarska platna. Naime, Mateo Balaban autor je dviju prozno-poetskih knjiga „Kiša bordo“ (2020.) i „Autor kaosa“ (2021.), slikar „boja i apstrakcija“ te glazbenik koji se sjajno snalazi u sviranju bubnjeva i tamburice.
Večer 18. veljače bila je svojevrstan manifest dosadašnjem radu mladoga umjetnika te je tom prilikom predstavio svoja dva književna izdanja, kao i četrdeset od ukupno 350 likovnih djela koja će biti izložena u prostoru knjižnice do sredine ožujka.
Na početku događaja sve prisutne pozdravila je djelatnica knjižnice, profesorica Mirjana Kotromanović, koja je Mateu zaželjela mnogo sreće u stvaranju književnih i likovnih djela, a ujedno ga i pozvala na daljnju suradnju s Gradskom knjižnicom i čitaonicom. Razgovor s autorom u ugodnoj je atmosferi vodio novinar Goran Gazdek koji je na samom početku napomenuo kako je riječ o Mateovoj drugoj umjetničkoj večeri jer je prvo predstavljanje svojega rada održao tijekom Roklicerovih večeri u kafiću „Cug“.
Skroman i otvoren, Mateo je okupljenima govorio o poveznici Dana Browna i rakije, o tajnoj vezi njega i Jugova Polja te značaju koji za njega ima Vrbnik, o svom nekadašnjem bendu The Eggs u kojemu je svirao bubnjeve i dvama albumima („Manija“, „Infinitiv“), kiši koja ga smiruje, bojama, a ponajviše o umjetnosti. O umjetnosti autor govori sljedeće: „Umjetnost je prenošenje emocija. Ne mora biti lijepo. Mora biti vani. Umjetnost kao prenošenje i najsitnijih detalja. Umjetnost zato što nastaje bijes kada se ne iznese. Umjetnost kada čekaš na kasi da ti naplate burek. Umjetnost kao alat za nošenje sa životom. Umjetnost kao takva je nužna za opstanak. Nužna je koliko je stara kiša; ozbiljno nužna. Kad trčiš u zagrljaj. Umjetnost uvijek i zauvijek. Prenošenje emocija koje nemaš kome reći.“
Upravo je emocija izuzetno ključna za stvaralaštvo Matea Balabana, posebno kad je ona nešto drugačija, inspirirana jednom gestom, pogledom, „fusnotom“ svakodnevice. Iz tog je razloga i apstraktna umjetnost nešto u čemu se najbolje snalazi i pronalazi jer, kako Balaban navodi, „Cijeli život mora imati smisla, biti posložen i po pravilima i onda na kraju dana umjetnik pred platnom slika smisao“ – on spas od smisla i jednoličnosti svakodnevice pronalazi upravo u bojama i njihovoj moćnoj vještini iznošenja ekspresije na površinu. Iako je svoju prvu pjesmu napisao već u prvom razredu osnovne škole, Mateo se tek u tridesetoj godini odvažio objaviti svoje tekstove i to s vrlo zrelim ciljem – svoj prvijenac „Kiša bordo“ posvetio je depresiji.
Balaban piše na hrvatskom i engleskom jeziku, a njihovi stihovi često su zamišljeni s popratnim melodijama koje dolaze do izražaja prilikom izvođenja uživo.
Mateo voli eksperimentirati s različitim načinima prikazivanja svoje umjetnosti pa se okušao i u svojevrsnoj konceptualnoj umjetnosti. Gledajući svoje slike, shvatio je da su i one različite, baš poput ljudi koji svakodnevno čekaju život, pa ih je odlučio smjestiti na autobusnu stanicu u Jugovom Polju kako bi povezao suštinu slike i čovjeka, no tvrdi da ovaj pokušaj umjetničkoga performansa nije naišao na odobravanje jer „nije imao interesnu skupinu“.
Na pitanje u kojem književniku pronalazi svoj književni uzor Mateo spremno odgovara – Charles Bukowski, ali kad je o likovnom stvaralaštvu riječ, tvrdi da ga čak ni Pollock, ni Kazimir Maljevič, ni Piet Mondrian nisu mogli nagovoriti na slikanje, već je to učinila potreba kad je „samo nešto htio reći“.
Autor je tijekom večeri strastveno pročitao nekoliko svojih pjesama, a posljednji blok čitanja pjesama završio je stihovima pjesama „Vrijeme“, „Atlas ljubavi“ (pjesma posvećena Frami u Virovitici čiji je član bio) i pjesmom koju je posvetio svom djedu Petru.
Umjetnički susret završen je glazbenim brojem virovitičkoga glazbenika Marka Teskere koji je na gitari tijekom večeri izveo nekoliko prigodnih pjesama.