Najprije su bankari (oni koji su više mamili na kredite u švicarskim francima) prvostupanjskom odlukom suca Radovana Dobronića u korist udruge štediša Franak dobili lekciju da su na vrijeme trebali spriječiti eskalaciju nezadovoljstva korisnika kredita. Sad se otišlo u drugu krajnost i prijetnja je stabilnosti bankarskog sustava i ekonomije u cjelini.
Onda su se iznenadili prekupci koji drže zagrebačke, a i mnoge druge tržnice diljem Hrvatske. Mislili su da će javnost stati iza njih u pokušaju da se odupru uvođenju fiskalnih blagajni. Pokazalo se da je građanima, međutim, dosta ‘zelene mafije', koja nema mjeru u maksimiranju cijena voća i povrća na tržnicama.
Nema više nedodirljivih Čini se da će se uvelike iznenaditi i suci trgovačkih sudova, a i svi drugi ‘koncesionari' na dijeljenje pravde po Hrvatskoj. Nakon što je sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Mislav Kolakušić zaustavio Dalekovodovu predstečajnu nagodbu i najavio zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, događa mu se slično onomu što je iznenadilo bankare i preprodavače s tržnica.
Najmanje je iznenađenje to što je odluka suca Kolakušića razljutila ministra financija Slavka Linića. Njega i manja protivljenja izazovu na uporabu teške artiljerije. A kamoli ne bi diranje u glavni instrument državne politike prema posrnulome dijelu gospodarstva. Suce iznenađuje, a trebalo bi ih i zabrinuti, što nitko relevantan iz sektora opće javnosti nije stao na stranu njihova kolege.
Suci u Hrvatskoj (čast iznimkama) pretjerali su u maksimiranju uporabe svojega zaštićenog položaja i načela ‘nas se ništa ne tiče, mi smo nedodirljivi'.
U ova burna recesijska vremena, u kojima su mnoge skupine stanovništva teško pogođene padom standarda, nitko ne smije računati na nedodirljivost. Niti smije živjeti pod staklenim zvonom.
Naravno da je propitivanje granica sudačke neovisnosti pipkav teren. Ali i na to minsko polje treba zakoračiti. Sudac Kolakušić godinama je u sudskom sustavu. Ima nešto mjeseci i u trgovačkom sudovanju. Njegovo pisanje zahtjeva za ocjenu ustavnosti predstečajnih nagodbi imalo bi načelnu težinu da je gospodin sudac prije toga od Ustavnog suda tražio preispitivanje stečajnoga zakonodavstva koje je omogućavalo stvaranje tzv. stečajne mafije. Da su suci inicirali stečajno zakonodavstvo koje nije samo po mjeri zarade stečajnih sudaca i upravitelja, ne bi Slavko Linić Zakonom o predstečajnim nagodbama morao tražiti ‘bajpase'. I naravno, pri tome vjerojatno opasno plesati po granici (ne)ustavnosti. Ali i pravo na rad zajamčeno je Ustavom, pa se očajnim stečajnim sudstvom desecima i stotinama tisuća ljudi onemogućuje korištenje tim ustavnim pravom.
Zanimljivo je da pogođeni vjerovnici gunđaju zbog otpisa potraživanja, ali shvaćaju kakve su okolnosti.
Katran i perje Nisam stručnjak za sudstvo i pravo i ne znam kako u kratkom roku restrukturirati sudstvo. Ako se moraju restrukturirati privatne i javne tvrtke, javna uprava, onda sudstvo nije izuzeto iz toga.
Možda malen doprinos iz ekonomskog instrumentarija. Suci u ovoj zemlji moraju biti neovisni. Ali moraju dijeliti i sudbinu ostalih smrtnika. Ako u realnom sektoru ekonomije u godinu dana plaće padnu za deset ili dvadeset posto, onda za toliko moraju pasti i primanja sudaca. Ni više ni manje. Ako se u realnom sektoru smanji broj zaposlenih za deset posto, onda i svaki deseti sudac mora ostati bez posla. Ako preostali zaposleni u realnom sektoru moraju povećati produktivnost i nadoknaditi otpuštene, to moraju učiniti i suci. Koji to ne može ili neće, evo mu elektroničke radne knjižice... Jest da bi takav pristup ispraznio kafiće oko zagrebačkih sudova u 15.30 sati, ali to bi bila žrtva koju bi suci morali podnijeti.
U mladosti smo čitali romane o Taličnom Tomu (danas Lucky Luke). Ondje bi građani kockare ili prodavače svemogućih tonika okupali u katranu, posipali perjem, stavili na komad željezničke tračnice i iznijeli iz grada. Vremena su se promijenila, ali reakcije na poteze izvan vremena i prostora zapravo su moderno kupanje katranom i perjem.
