Noćas sam učio. Zato sam jutros umoran, neispavan. Veselim se espreso kavi koju ću popiti u kafiću pored škole, prije nastave. Na izlasku iz tramvaja – ispružena ruka. Napipam u džepu četiri kovanice, sve što mi je ostalo od zadnjeg džeparca. Kad popijem kavu, neće mi ostati za sendvič pod velikim odmorom.
Odvajam jednu, tri će mi biti dosta za kavu u onom drugom kafiću, koji nije tako udoban i nalazi se malo dalje. Žena u dronjcima kaže: “Bog te blagoslovio!”
Idem prema školi i razmišljam: “Možda je varalica, iskorištava lakovjerne poput mene. Možda ima više novaca nego ja. Ali, možda i nema. Možda ju kod kuće čeka gladno dijete. Možda će za moju kovanicu kupiti pola kruha. A što ako ima dvoje, troje djece?”
Vraćam se i istresam ženi sve svoje preostale novčiće na dlan. Bojažljivo me gleda, nijemo, ne zatvara ruku. Okrećem se i odlazim, stidim se pričekati njenu zahvalu. Pun sam adrenalina, osjećam se sretnim. Možda sam prevaren, ali vjerojatno sam upravo učinio najbolje od svih dobrih djela - pomogao bližnjem.
I ta kava koju nisam popio bila je najbolja espreso kava u mom životu.
