Ljudi moji, pa je li to moguće! Kvalificirali smo se! I to u posljednjem kolu! Ma što u posljednjemu, u produžecima! Fenomenalna pobjeda u gostima, i to protiv vodećega na tablici! Pobjeda za pamćenje koja okreće novu stranicu! Još smo jednom dokazali da smo najbolji kad je najteže! Na ulice naših gradova izišli su oduševljeni navijači, u automobilima s razvijenim zastavama kruže gradskim ulicama i slave veliku pobjedu! Koju? U kojem sportu? Pa nije baš klasični sport, ali zahvaljujući 'pogotku' hrvatske premijerke Jadranke Kosor na gostujućem terenu u Moskvi Hrvatska se u posljednji trenutak kvalificirala za ligu Južni tok. Za one koji nisu dokraja upućeni - Južni je tok plinovod kojim će ruski plin dolaziti u Europu. I to nije sve. Ispadne li sve kako treba pa plinovod možda bude prolazio Hrvatskom, sjest će na račun i stotinjak milijuna dolara svake godine od propuštanja plina na Zapad. Super!
Pobjeda! Pobjeda! Reakcije hrvatske javnosti na pristupanje Hrvatske ruskom plinovodu tipične su. Javnost stalno čeka neko deus ex machina rješenje koje će, a da se sami i ne potrudimo, dokinuti tu dosadnu recesiju koja nas je zahvatila. Ista ta javnost koja je prije nekoliko godina prezirno odbijala ruske energetske projekte sada, kad je zagustilo, više ne sluša (ionako utihnule) zaštitnike okoliša. Fućkaš okoliš, treba osigurati energiju da se zimi ne smrzavamo, a uspije li se uz to još nešto i zaraditi na naplaćivanju prolaska, ne zamarajmo se sitnicama.Oduševljenje kvalificiranjem za Južni tok tek je zagrijavanje za euforiju koja se stvara oko energetike. Vlast, ali i opozicija, domislile su se gotovo istovjetnog recepta. Ako je prije desetak godina ekonomski rast 'nabrijan' gradnjom cesta, tunela i mostova, sada samo treba isti recept primijeniti i na gradnju termoelektrana, hidroelektrana, solarnih i vjetroelektrana. Energetika će nas spasiti. Građevinari će imati posla sa zemljanim radovima i zidanjem zgrada, a kad sve bude sagrađeno, 'skupo ćemo prodavati energiju strancima'.Javnost se, podgrijavana plitkom političkom retorikom, još jednom potvrđuje kao povodljiva, lakovjerna, površna, kratkog pamćenja, nekritička, pa i gramziva.
Hrvatska treba osigurati energetsku održivost, ali ulaganje u energetsku infrastrukturu ne može niti će ikad dovesti do zdravog i održivog oporavka i razvoja. Gradit ćemo energetske objekte. Ali odakle prezaduženoj Hrvatskoj milijarde eura? Pa pozvat ćemo strane investitore. O. K., ali zar se nismo stotinu puta uvjerili da oni, logično, gledaju svoje, a ne naše interese? Uvijek će se u vladi naći neki Sanader ili Polančec koji će daleko od javnosti potpisati čudne ugovore zbog kojih ćemo za nekoliko godina izvući kraći kraj. Kolumniste, ti koji se zalažeš za izvoz, pa ta se energija može izvoziti, poručit će mi sada neki čitatelj! Dragi čitatelju, odgovaram ti: Neće ići! Kad stranci sagrade elektrane na hrvatskom tlu, oni će struju prodavati domaćim potrošačima. Pogodite po kojoj cijeni! Odgovorna vlast (ali i opozicija) morala bi najprije procijeniti ukupan rast nacionalne ekonomije, pa tek onda tomu prilagođavati energetske potrebe i investicije. Umjesto toga političari kojima se ne da zagrijati stolac guraju Hrvatsku u novu maglovitu avanturu.
Skupo naplatiti prolaz Hrvatskoj bi trebalo onoliko i takve energije koja će se ugrađivati u proizvode s velikom dodanom vrijednošću i koji će onda osvajati strana tržišta. Tako energetika može i mora služiti rastu BDP-a i zapošljavanju. Što vrijedi da se na gradnji energetskih objekata nekoliko godina angažira golema količina ljudi koji će, poput građevinara, nakon toga ostati bez posla i perspektive? Dugoročnu zaposlenost može osigurati samo jaka hrvatska izvozu usmjerena industrija. Sve je drugo bježanje od odgovornosti, kad je riječ o političarima, i od usvajanja novih znanja, kad je riječ o radnoj snazi koja ne bi radila jeftino plaćene poslove, ali ne bi se ni potrudila usvajati nova znanja koja jamče uspjeh na međunarodnom tržištu.
Posebno treba uočiti koliko se mediji, ali i javnost koja ih konzumira, slade činjenicom da bi se svake godine moglo 'maznuti' stotinjak milijuna dolara 'plinarine'. Riječ je o starom, nepopravljivom, rentijerskom sindromu koji hara ovim krajevima. Čemu raditi? Pa mi imamo geografski položaj, najlakše je živjeti od naplaćivanja 'harača' od onih koji ovim prostorima žele prevoziti robu, plin, naftu i sl. Ili žele na naše prekrasno more. Ugodno je živjeti od rente. Samo, tu priču Hrvatska može zaboraviti. Rentu ubiru vlasnici, a to će uskoro redom biti - stranci.
