Kada iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta pošalju na javnu raspravu službeni dokument u čijem naslovu se nalazi riječ „kurikulum“, to je pouzdani znak da slijede nove promjene u hrvatskom školstvu čiji prijedlozi uvijek izazovu burne rasprave. Ovoga puta riječ je o novom modelu opisnog ocjenjivanja koji bi trebao stupiti na snagu od slijedeće školske godine. S pedagoške strane nemam primjedbi, dapače, čini mi se vrlo pozitivnim. Negativno je samo to da su problemi sa kojima se susreću naši učitelji sve manje pedagoški, a sve više policijski. I nije šala – to je OPISNA OCJENA.
Od nastavnika se očekuje stručnost i profesionalnost, ali što im to vrijedi ako je učenicima zakonski zagarantirano pravo na neposlušnost? Ne teoretski, nego praktično. Napismeno je sve na svome mjestu, samo nema mjesta na kojemu bi se ono što je (pro)pisano moglo i primijeniti.
Škola je umjesto odgojno-obrazovne institucije postala mjesto dnevnog boravka, u kojem se pravila kućnog reda poštuju po volji učenika. Dobro vladanje više nije obaveza, a pri ocjeni djetetova ponašanja, umjesto mišljenja nastavnika, presuđuje slobodno uvjerenje roditelja.
U tako poremećenoj radnoj i odgojnoj atmosferi teško je naći motivaciju za održavanjem profesionalnosti, pa ne treba čuditi da iz godine u godinu pada ocjenjivački kriterij. Malo je za vjerovati da će opisna ocjena u tom smislu nešto promijeniti na bolje.
Ne mislim da od toga treba odustati, ali paralelno sa opisivanjem treba krenuti sa nekim temeljnim preslagivanjem.
Najprije treba riješiti pitanje stručne nadležnosti, koja slijedi logiku zdravog razuma: Kada učenik brblja na satu, to je problem učitelja (loše pripremljen sat). Ali kada otvoreno i konstantno opstruira nastavu to više nije problem učitelja, nego roditelja. Ne uspiju li ga oni sami riješiti, stvar preuzima socijalna služba, i ne pušta dijete u školu dok se ocjena iz vladanja drastično ne popravi – taman čekali do punoljetnosti (i ja sam diplomirao sa 35., pa mi ništa ne fali).
Tako bi valjda trebalo biti. No problem se uvijek, od samog početka, vraća u razred (ili nikada iz njega ne izlazi). I kada sve odgojno-pedagoške mjere ne urode plodom, što u tom slučaju učiteljima preostaje nego skinuti teret s vlastitih leđa na jedini način koji im se nudi: „Evo mu dva, samo da ga više ne moram gledat.“
Ali to nije i jedina greška u sustavu. Bitne obrazovne smjernice kojim smjera Nacionalni okvirni kurikulum postavljene su malo ukrivo, mada se tako ne čini na prvi pogled:
Razvoj društva temeljena na znanju i proces globalizacije, naročito jačanje svjetskoga tržišta i konkurencije na globalnoj razini, stvaraju nove potrebe na razini društvenoga života i života pojedinca u svim područjima: kulturi, znanstvenomu i tehnološkomu razvoju, gospodarstvu, društvenoj povezanosti, položaju i ulozi pojedinca kao građanina te njegovu osobnomu razvoju. …Promijenjen i promjenljivi svijet tržišnoga gospodarstva, europskoga suživota, interkulturalnih odnosa, kao i utjecaj informacijskih tehnologija i znanstvenih postignuća, te globalizacijskih procesa zahtijevaju učinkovitije prilagođavanjepojedinca i društva. Ovi ciljevi se mogu postići sustavnim i dugoročnim promjenama sustava odgoja i obrazovanja.
Na prvo čitanje sigurno niste primijetili nikakvu sistemski grešku. Ali pitanje iz jedne druge obrazovne perspektive otkriva da stvari ipak stoje malo ukoso:
Trebamo li se mi prilagoditi svijetu ili prilagoditi svijet našim željama?
Prije nego što uopće i pomislimo da je tako nešto nemoguće, sjetimo se da smo nekad školovali inženjere koji su našu brodogradnju doveli na treće mjesto u svijetu, držeći nas tamo i u vrijeme ekonomske krize.
Kako i zašto?
Najprije zato jer u svojoj mladosti nisu slušali cajke, nego su bili glazbeno i kulturno pravilno usmjereni pa smo i tržišnu ekonomiju prilagodili sebi, a konkurentnost naglobalnoj razini smo postigli tako što smo jačali blisku suradnju na lokalnoj razini. Naše istorodne firme nisu jedna drugoj bile konkurenti, nego partneri. Zato nam je pola emisije Pomorske večeri trebalo da prebrojimo svoje brodove koji toga dana, i u ono vrijeme, vrlo uspješno konkuriraju po svijetu (i to samo one prekooceanske).
Netko će reći da to nema veze sa školom, nego više s politikom. No sve je ipak u znanju, a znanje se stječe obrazovanjem. Ako je ono krivo usmjereno, možemo samo kukurikat.
