Negdje pred kraj osnovne škole, u razred je došla Duška. Bila je starija godinu-dvije od kolega. Neki su spominjali da je ponavljač, dok su drugi načuli da Duška ima problema, zdravstvenih, pa je krenula u osnovnu nešto kasnije. Bila je jedinica u roditelja. Zgodna crnka, kratko ošišana, divnih zelenih očiju. Odjeću je kupovala u Trstu, nama tada tako dalekom. Ponekad joj je moja mama nešto sašila, uglavnom tada jako moderne kratke suknje. Uzalud je bilo odgovarati ju od tako kratkih modela, pa nije to za školu, Duška je bila uporna. Mini suknje i ništa drugo. Pa, čak i kad se, jednom prilikom, kod nas zatekao susjedin sin, student prve godine, i ispalio k'o iz puške da Duška baš prkosi onoj stvari, i da ima svakakvih muških, nije ni to spriječilo Dušku u modnom izričaju.
Kako ne bi morala svakodnevno putovati iz obližnjeg sela, roditelji, bogati paori, kupili su joj stan u gradu. U ono doba, ne znam je l' itko imao takvu privilegiju. Unatoč svem bogatstvu, nije se isticala, nije se hvalila. Rado je sa svakim u razredu popričala, razmijenila poneku riječ, al' škola, i sve ono što smo morali znati, nikako to Duški nije išlo.
Najveća joj je muka bio zemljopis. Afriku je "tražila", na zemljopisnoj karti, po Južnoj Americi, Island u Irskoj, Sjevernu Ameriku po sibirskim tajgama, a isto tako nepoznanica joj je bila Slavonija, i mjesta našeg rođenja i prebivanja.
Došao dan da Duška odgovara za prolaznu ocjenu iz zemljopisa. Tema - Dunav, sve do Crnog mora. Al, nikako pronaći Dunav na zemljopisnoj karti.
- Duška,'ajde, pokaži nam, na karti, rijeku Dravu, a onda polako Dravom nizvodno, pa ćeš doći i do Dunava - pomaže joj nastavnica.
Pronašla Duška Dravu, al kako do Dunava? Pojmovi uzvodno ili nizvodno, ništa joj nisu značili. Dobrih 10 minuta nastavnica je čekala da Duška pronađe Dravu i Dunav, al' što dalje?
- Duška, pa 'ajde dalje, pričaj nam o Dunavu ...
Tek tada počinju Duškine muke. Prati Duška Dunav nekako do Beograda, al kad je došla do Smedereva, odvukla ju Morava južno.
Nastavnica se sad već unervozila, kaže joj da se vrati, al' opet ona na Moravu. Spušta se Duška po zemljopisnoj karti, prošla Srbiju, evo je u Makedoniji, Vardar pronašla bez greške. Nastavnica gleda kroz prozor koji divan dan, a ona sluša o Vardaru, umjesto o Dunavu, i kad je Duška došla, nakon Srbije, Makedonije i Grčke, do Egejskog mora, i ugledala nešto veliko, plavo, pa, mogao bi to biti Dunav, radosno uzvikne:
- Evo ga, Dunav!
Nastavnica se okrene, dođe do katedre, sjedne, nema za Dušku nade, pa će potiho:
- Duška, misliš li ti dalje ići u školu, ili ne? Ako misliš, nažalost, ne mogu ti dati prolaznu ocjenu, al' ako ne misliš, evo ti dvojka, i da se uskoro dobro udaš. Nije škola za tebe, draga Duška
A ona, kao da je jedva čekala da joj netko skrati muke:
- Nastavnice, hvala Vam! Ja sam već zaručena!
Čekaj! Pa, kako to, zaručena? Jedva da smo znali nešto o muško-ženskim odnosima, a Duška već zaručena! Dok su se neki su počeli smijati, drugi čuditi, treći zanijemili. Duška je uskoro realizirala naum, i obećanje dano zaručniku.
Pet-šest godina kasnije, putovala sam busom za Zagreb. Na cesti ispred busa, vuku li se vuku zaprežna kola, natovarena, pa i pretovarena. Na vrhu tereta ugodno zavaljena žena i dvoje nejačadi. Veseli, mašu nam. I pokazuju, jer šofer nije mogao vidjeti kamo će kola skrenuti, da namjeravaju udesno. Konji se uznemirili, nikako skrenuti, promet zaustavljen s obje strane, al žena je bezbrižna, vrijeme je na njihovoj strani, tu su, blizu kuće.
Kako život može savršeno napisati priče. Ista ona Duška udala se u selo pored Drave. Rijeke, koju je jedva pronašla na zemljopisnoj karti i zajedno s Dunavom, tražila po plavetnilu Egejskog mora.
I nasmijana sjedi na vrhu tereta zaprežnih kola.
