DHMZ: Oblačno uz povremenu kišu
Večernji list: U Karlovcu se uselile prve dvije od 10 sirijskih obitelji
Jutarnji list: Dekanica Filozofskog kriva za uzmeniravanje na poslu
Kolakušić na Pantovčaku očekuje plaću od minimalno 70 tisuća kuna
Bernardić: Bilo bi bolje da predsjednički izbori nisu u vrijeme blagdana
Grubišno Polje: Na Sajmu sira 142 izlagača iz 13 hrvatskih županija
Čačić: Narodna stranka - Reformisti podržat će Milanovića

Na Vi


  Virovitičanka u Zagrebu           Sandra Pocrnić Mlakar           19.10.2009.         3816 pogleda
Na Vi

Uvijek Vama na usluzi - Gradska uprava

Tako je glasio slogan na majicama kojima su se isprsili organizatori blagdanskog ručka na Rokovo i živopisnog 1. sajma paprike. Sajmu paprike držim fige da doživi barem stoto izdanje, jer su me totalno oduševile tezge s ponuđenim kriškama lubenica, pečenjaci i kotlovi s paprikašom i punjenom paprikom. I to sve na gimnazijskom igralištu, u srcu grada. To je virovitička dobitna kombinacija - plodovi zemlje pored zgrade gimnazije, koja je odškolovala generacije, najbolje od sela i najbolje od grada, zajedno i udruženo. Bit će tu sljedećih godina, pretpostavljam, i više izlagača i maštovitijih štandova i više ugostitelja, tako da se vidi raskoš, da se vidi kako Virovitičani znaju cijeniti što imaju.
No, za ovu su nam priliku važnije majice i slogan. Velika je stvar što su virovitički gradski oci tako javno, na majicama, izjavili i potpisali da politiku smatraju uslužnom djelatnošću. (Ili je veće čudo što to svi političari ne podrazumijevaju da je tako - ali budimo pozitivni.) Nisu, prema tome, političari na svojim funkcijama zato da bi nagrabili sebi i zaposlili bližu i dalju rodbinu, nego da bi bili na usluzi građanima i omogućili da javne djelatnosti - od gospodarstva i poljoprivrede do obrazovanja i zdravstva - funkcioniraju.

Te javne djelatnosti čine civiliziranu zajednicu, grad ili državu. Ako ne funkcioniraju, zajednica postaje masa u kojoj tko jači taj kvači, a onda zbogom pameti i zbogom civilizaciji. Doći će, ako već nije, to s uslugom iz pete u glavu i ostalim hrvatskim političarima. I kad smo već kod ostalih političara, dobro je da se virovitički gradonačelnik Kirin iz crne uslužne majice presvukao u protokolarnu bijelu košulju kad mu je zagrebački gradonačelnik Bandić banuo na Rokovo. Ne bi valjda Kirin pred Bandića u majici „Uvijek Vama na usluzi...", da ne bi gost iz metropole doslovno shvatio poruku s majice, kao što je nedavno premijerka Kosor... No, to bi nas odvelo predaleko od teme...

Majice s natpisima su, dakle, vrlo ih in i u trendu, baš kao i navedeni slogan jer su trenutno, kako primjećujem, najšlager slični slogani kao što su „Jer ste Vi na prvom mjestu" ili „S Vama kroz život". Prvo je slogan jedne od najvećih banaka u Hrvatskoj, a drugo slogan najvećeg hrvatskog trgovačkog lanca. Trend je, dakako, veliko V u „Vi" i „Vama". Nekada je vrijedilo - a kažu jezičari, vrijedi i danas - da se velikim početnim slovom u Vi obraćamo pismeno nekome iz poštovanja, isključivo u jednini, dok se „vi" kojim se obraćamo množini piše malim početnim slovom. Jesu li to onda slogani s pravopisnom greškom? Ne mora značiti. Za sve njih vrijedi da se s poštovanjem obraćaju upravo onome tko čita taj slogan, što znači uvijek jednom jedinom, korisniku njihovih usluga. I time valjda žele naglasiti da ga poštuju i da je za njih važan. Takva je vjerojatno i poruka virovitičke gradske uprave, a uz to je šarmantna, komunikativna, autoironična i baš u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Veliki Vi nekad se obavezno koristio u pismima, kako se pretpostavlja, po uzoru na njemačko veliko Sie, kad se obraća jednini. Danas se Vi, eto, koristi u sloganima za vabljenje potencijalnih mušterija, u dopisima koje banke šalju klijentima ili političari glasačima i ponekad u e-mailovima.

I ja sam od onih koji šalju mailove „na Vi". Dakako da mi je sporije i kompliciranije inzistirati tom velikom slovu dok se trudim poslati mail bez tipfelera. Ali ne opuštam se. „Na Vi" sam s većinom, „na ti"  s odabranima. Ako sam išta naučila do ovih godina, to je da ne treba srljati u prisnost i zbližavanja, nego da je pametnije ostati na distanci. Za zbližavanje uvijek ima vremena - ako za njega ima opravdanja. Ako nema, bolje je bez njega. Nekad, doduše, ne mogu ni zamisliti da bih mogla pisati drukčije nego „na Vi", itekako velikim početnim slovom. To vrijedi, primjerice kad pišem Draga profesorice Krizmanić... ili Dragi profesore Kolesarić... Onda mi je pak neobično kad oni meni vrate mail u kojem me oslovljavaju sa velikim Vi.

Isto to vrijedi za prisno „na ti", kad su posrijedi virovitički prijatelji iz škole ili stari kolege iz bivših redakcija. Tu nema dileme, odnosi su jasni, čvrsti i mnogo puta preispitani. Jer to „na ti" treba stalno preispitivati, iako se, kad je jednom uspostavljeno, vrlo teško može opozvati. Vrijedilo je nekada, kako mi je pričao kolega Bruno Sušanj - koji pamti zlatno doba hrvatskog novinarstva - da su u našim vodećim (malo)građanskim novinama svi kolege bili na ti. Ako bi se dvoje među njima odjednom počelo persirati, to je za sve ostale bio znak da između njih ima nešto više od kolegijalnosti.

U sadašnjoj firmi - gdje su mi je jedan dragi kolega u startu kavalirski priopćio da sam starija čak i od osnivača! - „na vi" i „na ti" poslovno sam riješila tako da se vršnjacima i kolegama u sličnom statusu obraćam „na ti", a ostali su svi „na vi". I višepoziocionirani i nižepozicionirani, suradnici, autori, lektori, korektori, grafičari... - svi smo si „na vi", nema potrebe za zbližavanjima, pišemo si „Draga Sanja" i Dragi Drago", razgovaramo na distanci i takve odnose ne kanimo mijenjati. Mi smo samo softver i nikad se ne zna kad će sadašnji kolege postati bivši.

To su te naše prijelomne četrdesete u prijelomnim tranzicijskima. U socijalizmu se cijeli radni vijek mogao odraditi na istom poslu, s istim ljudima koje bi se upoznalo u mladosti i radilo do mirovine. Otkako smo se vratili u kapitalizam, međutim, podrazumijeva se da se poslovi mijenjaju. Ako ne češće, onda barem svakih pet godina, jer je stvar profesionalnog dostojanstva nakon tog vremena potražiti nove izazove. A četrdesete su prijelomne jer nije neobično doskočiti u kolektiv u kojemu su nadređeni (puno) mlađi ljudi, kao što se dogodilo meni. Na ti? Ne dolazi u obzir!

Takve nedoumice ranije nisam poznavala. Sve one vršnjake ili (malo) mlađe koje sam upoznala prije tridesete u svojoj mladenačkoj velikodušnosti svrstavala sam u ladicu „na ti", zasluživali oni to ili ne. Među one koji su to zaslužili spada, primjerice, i Daniela Trbović. Kad smo se nedavno našle na istom poslu, gotovo dvadeset burnih godina nakon naših mladenačkih druženja, nastavile smo gdje smo stale s našim „ti", zbog čega sam uspjela porasti u očima svoje kćeri.

Sa starijima također nije bilo nedoumica. Njima sam redom „vikala". Kao Ivica Kičmanović, koji dođe u veliki grad, pa pozdravlja svakog prolaznika jer je tako naučio u svom selu, tako su i meni svi stariji bili „na Vi" jer sam tako naučila u svom malom, ali pravom gradu.

U našoj Virovitici usvojila sam, ispostavilo se, sasvim pravilan osjećaj za taj građanski „vi". Nisam primijetila da je kod nas ikada bio običaj ono „zemljačko", prisno „ti", tipično za seoske sredine. Ne, na virovitičkim ulicama odrasli su se pozdravljali uvijek tipično gradski, „na Vi", zar ne?! Za mog je tatu, veterinara, svaka domaćica kuće u koje bi svratio bila „gospa", pa čak i ako je domaćina, njezina muža, oslovljavao prijateljski, imenom. Jer stari Virovitičani dobro su znali gdje je granica između „Vi" i „ti" i kako se preko nje prelazi: „Otkad ti meni govoriš Vi?" začudio se moj tetak Zdravko Valc na jednom od naših zadnjih susreta. „Pa, oduvijek", začudila sam se ja još više njegovom pitanju. „Morat ćemo popiti Bruderschaft," zaključio je veselo.

 „Na Vi" je za mene, naime, oduvijek bila sva rodbina, komšinluk, prodavačice u samoposluzi i na pijacu, učiteljice i profesorice, zapravo velika većina odraslih koje sam upoznala u tih važnih prvih dvadeset godinica života. Do kraja srednje škole sve je bilo jasno - đak si, odraslima govoriš „vi", a oni tebi „ti". Upisom na fakultet, stvari se mijenjaju - postaješ akademski građanin i profesori ti se, iako ne i ostali odrasli koji ne poznaju akademske običaje, obraćaju „na Vi".

Mene generacijski nije zahvatilo ono socijalističko, drugarsko „na ti" po kojem su se svojedobno prepoznavali članovi partije. Vrijeme je najbolji ispit - tako da se u tranzicijskom previranju pokazalo da za taj drugarski „ti" doista nije bilo puno razloga jer bivši drugovi nisu ni pokušali dokazati svoje drugarstvo. Kako smo pedeset godina živjeli u grijehu, neki proriču da zbog toga sljedećih pedeset moramo postiti. Isto tako vrijedi, ako smo si nekritički svi bili „na ti", sad ćemo se, barem neko vrijeme, jednako tako svi oslovljavati „na vi". Nakon onog socijalističkog, općeg drugarskog tikanja, kapitalizam nas je - ili barem neke od nas - naučio pameti. Rezervirano „Na Vi „ je pametnije. Tako se nikome ne poklanja previše povjerenja i nikoga se ne pušta preblizu u vlastiti život. Štoviše, za naše samopouzdanje, samosvijest, pozitivan stav, odlučnost i svu ostalu obrambenu psihološku opremu koju trebamo nabaciti na sebe prije nego što ujutro krenemo iz kuće da se suočimo s ljutom konkurencijom, bilo bi čak korisnije da i sami sebe nakon buđenja pri pogledu u zrcalo oslovimo s poštovanjem i „na Vi".

Pomalo je ipak obeshrabrujuće što se nedoumice oko građanskog oslovljavanja ne pojavljuju prvi put na ovim prostorima. Njihovo je ponavljanje, štoviše, toliko uporno da mi pada na pamet zastrašujuća pomisao kako bi se društvena uređenja na ovim prostorima mogla mijenjati dok od povijesti, kao učiteljice života, ne naučimo sve predviđene lekcije, pa i ovu elementarnu. Učimo zato brže od povijesti da ne bismo morali učiti u budućnosti! Ovako je to, primjerice, bilo prije točno pola stoljeća s gospodom i drugovima. Citat prenosim u cijelosti jer je autor osobno Igor Mandić.

Što je to preambula naučio sam osobno od Miroslava Krleže u jednoj po mene neugodnoj lekciji. Naime, dok sam studirao komparativnu književnost, prof. I. Hergešić bio mi je za seminarski rad (godine 1959./60.) odredio temu „Paralela: Barbusse i Krležina ratna proza". Odmažući mi svojim savjetima, čak mi je sugerirao da se obratim Krleži lično, sumnjajući da će on imati razumijevanja za studentske muke. Te su muke bile zaista posebne naravi: spremajući se da M. Krleži uputim pisamce u kojem bi ga pitao o njegovoj relaciji spram Barbussea, bio sam u nedoumici kako da naslovim epistolu namijenjenu idolu moje mladosti. Do tada, jasno, nisam imao prilike da ga upoznam, a o njemu sam gajio kontradiktorne osjećaje. Kakvom formulom započeti pisamce što ga jedan beznačajni i anonimni student upućuje nacionalnoj veličini? Kako jednom ugledniku napisati „druže", kad on meni nikakav drug nije i ne može biti, a meni se nije dalo poštovati to natureno, kvazi socijalističko, tj. egalitarističko tituliranje? No, kako sam dosta dobro već poznavao njegov agitacijski opus, naklonjen boljševički „lijevo", još sam se teže mogao odlučiti da ga oslovim s „gospodine Krleža". Između „Gospode Glembajevih" - u kojima sam stalno osjećao autorov ressentiment prema prohujaloj gospoštini - i „Dijalektičkog antibarbarusa" - u kojem je, za mene, bio pokopan komunistički zelotizam - dvoumio sam se kojem ću se dijelu Krležine ličnosti privoljeti. „Gospodine" ili „druže", to je bilo pitanje! Naravno, izabrao sam najgluplje rješenje, pa pisamce upućeno Krleži nisam nikako naslovio, premda me otac učio pravilima građanske korespodencije. Kakav 'faux pas'! Na moje iznenađenje, dobio sam odgovor i to pisamce ispisano Krležinom rukom (a tek mi je danas žao što ga nisam sačuvao), s propisanim uvodom („Druže Mandiću...", koliko se sjećam) i s pripadajućom lekcijom: „Vaše pismo, bez ikakve preambule ustvari ne bi ni zasluživalo odgovor, ali..." (Igor Mandić: Zbogom, dragi Krleža, Profil, 2007.)

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

tomislav
12.11.2009. 10:16
A kako se oslovljavaju članovi H A Z U saznao sam iz emisije HTV Među nama koju vodi izvjesna Vesna Ćorak. Rečena Ms je bez prestanka oslovljava prof Moguša, njenog zadnjeg `intervjuia´ sa Akademiče Moguš pa je u jednom momentu čak rekla Akademiče Moguć.
Ako slijedeći kandidat bude neki nogometaš vjerojatno će ga titulirati sa gospodine nogometaš ili čak dinamaš!
U zavodima za zapošljavanje pak u rubriku ´zanimanje´ treba napisati zvanje zapravo pa ako napišete da ste po zanimanju nezaposlen bit će to prilika šalterskom službeniku da istrese sav momentalni žuć koji mu/joj se nakupio na Vas.
Hajmo dalje!
tomislav
10.11.2009. 17:26
Ovo je jako važna tema jer društvo ima velikih problema s komunikacijom u što naravno ide i oslovljavanje.
Kako je to jednostavno kod ovog naroda koji ima samo you i za jednu osobu i za više njih.
U zadnje vrijeme jako se mučim kako osloviti suca na sudu pitajući se da li je ta materija rješena u sudskom poslovniku. Ja sam se odlučio za Časni sude nakon svih turbulentnih vremena iza (druže predsjedniće vijeća), pa je na moje prvo takovo oslovljavanje zapisničarka trznula glavom a na licu suca (bio je sudac a ne sitkinja, što uopće nije bitno) osjetila se nelagoda jer svi oni naučili su da kao prvo budu nečasni ljudi i udovoljavaju raznim vazama a i sami nisu uopće još uhvatili niti kod oblačenja a ni kod oslovljavanja. Kako će se ta stvar razvijati ne znam ali jako mi prisno i ljudski zvuči ono globalno - Your honour za što zamjena jedino i samo može biti Časni sude.
Inače, bravo za nezaboravnog pisca koji je imao pravo, bez uvodnika Igor Mandić nije zaslužio nikakav odgovor, ali ipak je postojao razlog što je odgovor došao.

DANKO
9.11.2009. 16:46
Umalo mi promakao ovaj srdačni, topli zapis-I sada, kako da ja oslovim Sandru?Poštovana jest, gospođa jest, dobra poznanica jest,vrsna novinarska(kolegica?) jest...Pa bez preambule samo kažem: ČESTITAM!
Pozdrav
mastermind
19.10.2009. 12:50
"Nisu, prema tome, političari na svojim funkcijama zato da bi nagrabili sebi i zaposlili bližu i dalju rodbinu, nego da bi bili na usluzi građanima i omogućili da javne djelatnosti - od gospodarstva i poljoprivrede do obrazovanja i zdravstva - funkcioniraju."
Tako bi to trebalo biti, a i tako to naši političari tumače u uvlakačkoj predizbornoj kampanji kad pršte ona slatkorječiva i degutantna obećanja! A nakon izbora sve se opet mijenja na 4 godine, političarima više ne trebaju birači i prema njima se ponašaju kao prema nižim bićima, smatrajući sebe apsolutnim vladarima gradova i države, kao da su u srednjem vijeku!
Davor
19.10.2009. 12:29
Bravo Sandra...Samo vrhunski novinari mogu iz ovoliko malo "štofa" skrojiti dugu, zanimljivu i edukativnu novinsku temu...Valjda zato jer su rođeni s talentom za novinski "dizajn" .
...Čestitam!


Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: