Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države

  Sumanuta

Muškarac s društvenih mreža

  Biljana Kovačević           07.11.2024.
Muškarac s društvenih mreža

Priča Sumanuta treći je i posljednji dio mini trilogije koju, uz nju čine Slaba točka i Priče s ulice. Nisu pisane linearno, svaka od njih je bila trenutak u vremenu, no ono što im je zajedničko je osnovano na stvarnim životnim događajima, koji su naravno modificirani. U prve dvije priče samo su žene glavne pripovjedačice, a u trećoj se pojavljuje i taj misteriozni muški lik i njegov doživljaj istog iskustva. Naravno, postoje i drugi sudionici koji ovaj put nisu dobili glavnu riječ. Ovo je osmi nastavak, a prethodne možete pročitati ovdje.

***

Odjednom joj misao odluta do Njega. Mistično i čarobno biće koje je upoznala preko društvenih mreža.  Otkako se othrvala depresiji zbog koje je preležala tri godine, susreti s ljudima su je nekako energetski iscrpljivali. Gotovo da nije izlazila među ljude. Birala je s kim i kako će se družiti. On je bio najveća zagonetka njenog života. U nekim trenucima se čak pitala da li je stvaran ili samo plod njene bujne mašte isprovocirane čežnjom za nježnom i posvećenom ljubavi. Nije bila tajna da su ona i suprug imali problema u braku. Kažu kriza srednjih godina. Kakva god bila, bila je burna. A ona je samo željela da ju netko voli bez pitanja i da pronalazi slobodno vrijeme da bi bio uz nju.

Bila je očajna. Otišao je ostavivši ju s milion upitnika na koje nije imala odgovor. Pokušavala je upotrijebiti svoju maštu i razraditi bezbrojne scenarije, hvatajući se za svaku njegovu izgovorenu riječ. Riječi su slagale priče i ona je u njima pokušavala iznaći onu samo jednu u kojoj su njih dvoje sretan, zaljubljen par, zahvalni životu što ih je spojio. Ljubav ipak nije imaginarni pojam. Stvarna je. Opipljiva.  Samo treba pružiti ruku.. I opet je sebe krivila za njegov nestanak šamarajući se pogrdnim epitetima. On je u njenim mislima bio sve. Muškarac posebnih sposobnosti, lijep, zgodan, muževan, naočit. Muškarac koji se zna izražavati, koji osjeća i fizički izgleda baš onako kako se njoj sviđa. Već sam pogled na njega uzbuđivao ju je i tjerao da pomisli na ono što se inače misli samo u samoći spavaće sobe. Muškarac koji je razumio govor njenog srca i tijela, onaj koji se znao uvući u dubine njene duše točno znajući što će tamo naći.

Otkrivao je sve njene nezaliječene rane, otvarao ih, ponovo raskrvario znajući da će ovaj puta zarasti da se ne otvore više.

Ulazio je u njene misli i prije no što bi ona postala svjesna, on je već u mislima odgovarao na njih. Nekada su je milovale, a nekada zbunjivale, nekada razjarivale sve u težnji da ju oslobodi starih tereta, neučinkovitog načina razmišljanja, starih stavova koji nikuda ne vode.

I kada bi se potpuno slomila od tih nabujalih voda svojih/njegovih misli on bi uvijek našao način da ju smiri, nasmije. Da joj pokaže kako je to samo put, a putevi uvijek negdje vode. Učio ju je ljepoti življenja i njegovoj vrijednosti. Naučio ju je da je svaki dan novi početak i da nikada ne započinje novi dok ovaj nije proživjela do kraja. Bio je duhovit, nježan, pažljiv. Bolno otvoren i direktan. I što je najvažnije, tako je gledao u nju kao da ne postoji nijedna druga na ovome svijetu, nijedno drugo živo biće vrijedno pažnje. Uživala je u njegovim pogledima, stidljivo, krijomice misleći u sebi čime ga je zaslužila. A tek njegove usne. I sada joj se zamrači pred očima sjećajući se njihovog okusa, oblika i osjećaja dok su se ljubili. Dok ju je ljubio, kao da mu nikada nije dosta. Ispijao ju je kao čašu dragocjenog vina koju jedva čekaš ispiti, ali odugovlačiš kako bi okus potrajao. U njegovom zagrljaju osjećala je mir i spokoj i u trenu bi čitav svijet nestajao pred njenim očima i bili su samo njih dvoje spojeni rukom sudbine. Bio je žedan nje kao i ona njega. Tražio je poljubac za poljupcem a ona se samo davala potajno se nadajući u sebi da se taj trenutak nikada neće završiti. Molila je vrijeme da stane, da se zaustavi tu na njegovim grudima.

Nije marila ni za što što u tom trenutku nije bio on. Ni za činjenicu da je udata, doduše u braku u kojem se osjećala nevoljeno, zapostavljeno, zanemareno, u braku koji je bio pred raspadom.  Bili su samo njih dvoje, prepušteni sami sebi, držeći se neprekidno za ruke ne želeći se odvojiti. I mali okrugli stol na kojemu se bile odložene njihove kave, koje su ispijali u pauzi između poljubaca. Pili su vodu jedno drugome iz usta ne prolijevajući niti jednu kap u silnoj želji da se sjedine i da to jedinstvo nikada više ne bude narušeno.

Njenu ruku ležerno je vodio preko svojih hlača želeći joj pokazati koliko je želi, dok se ona stidljivo uvlačila u sebe bojeći se pokazati svoju čežnju za njim.  Unatoč godinama osjećala se kao mlada nevina djevojka na svome prvom randevuu. Bojala se pustiti van taj silni plamen koji je gorio unutar nje kako ne bi oboje sagorili i prije no što se upoznaju.

Nikada do tada ju nitko nije tako slomio i okrenuo samoj sebi. Svaki dan proveden bez njega otkrivala je neku novu staru sebe, neku zaboravljenu, neku koja dolazi. Iz nje su kao lava iz vulkana sukljale sve one boli koje nije preboljela. Suočavala se s njima kako je god znala i umjela. Posrćući od depresije i samoga dna do uzvišenih ideja koje bi mogla ostvariti. Nekada bi se prepuštala panici a nekada bi ih grlila s ljubavlju majke koja grli svoje posrnulo dijete. I kada bi je prevladale sumnje i osjećaj potpune bezvoljnosti i beznađa, jedna jedina misao vraćala ju je na svjetlo dana. Sve, baš sve što joj se dogodilo u životu vodilo ju je do Njega!

I samo zbog toga je bilo vrijedno živjeti. Nekada je toliko žudjela za njim da su je boljele kosti, cijelo tijelo joj se grčilo, a um prijetio eksplozijom.

No, on je ionako otišao. Bez riječi. Pozdrava. Nestao kao da ga nije ni bilo.  Često bi se noću ustajala sva u znoju misleći kako je on samo plod njenog poludjelog uma. Uma koji je toliko čeznuo za pažnjom i ljubavlju da je bio spreman uništiti sebe i sve oko sebe. Ponekad bi bio utvara koja ju je proganjala kroz nemirne noći, ponekad anđeo koji je spašavao budeći joj nadu da postoje velike ljubavi . Beskrajne. Bezuvjetne. Vječne.

I jednog jutra nakon bjesomučnih  pregleda svoje pošte ugledala je onu za kojom je toliko vapila.

„Vratio sam se. Tek toliko da znaš.“ – pisalo je.

„Tek toliko! Tek toliko!!!!“ – odzvanjalo je u njenoj glavi.

 Ta ona je svo ovo vrijeme umirala za njim. Nije mogla disati. Sve je zapustila oko sebe. Okretala se ludilu. Ludilu u kojem je bilo dozvoljeno poludjeti za njim.

Komentari




Još iz kategorije Sumanuta