Grobovi mojih najmilijih nalaze se daleko od moga rodnog grada. Ne samo u nekom drugom gradu, već u drugoj državi. Ja ne mogu posjećivati njihovo posljednje počivalište kako ja hoću. Nemam sredstava. Ne mogu ni godišnje, ni dvogodišnje, ni godinama. Imam žive o kojima se moram brinuti. Godinama sam odlazila pod Križ. Ostavljala cvijeće i palila svijeće na mjesnom groblju. Obilazila grobove preminulih prijatelja i prijatelja prijatelja. Nekih daljnjih rođaka. Susjeda. Kako bih ublažila neugodnost što ne mogu biti tamo kamo svi misle da bih trebala biti.
Za grobove mojih najmilijih se brinu drugi. Oni koji su bliže. I kako bih ušutkala svoju savjest počela sam proučavati običaje u drugim zemljama, tražiti istine o zagrobnom životu, životu nakon života, o putovanjima duše, karmi i reinkarnaciji. Od istoka i zapada mijenjali su se načini kako su se živi ljudi opraštali od svojih mrtvih.
Neobično me se dojmio jedan ruski film. Život u malom mjestu i putovanje supruga i njegovog prijatelja koji voze u autu njegovu mrtvu ženu kako bi na obali mora napravio lomaču. Lomača je spravljena na čamcu i nakon polaganja tijela na nju, zapalila se i čamac porinuo u vodu. Na putu ih je presretala policija kojoj je bilo uobičajeno što voze mrtvu ženu jer je to bilo normalno za njihov kraj. Odmah sam zamislila kako bi to izgledalo kod nas. Doduše, oni su vozili pustim krajem prošarenim tek kojim seocetom.
Razmišljala sam kako je sve lako kada su ljudi pitomi, kada poštuju tuđe osjećaje i potrebe, želje. Kada ne kompliciraju stvari. Kada ne vide ništa čudno. Umjesto masovnih ispraćaja na kakve smo navikli, ovdje se radilo o iznimno osobnom i intimnom činu. Razdvajanje dvoje ljudi koji su se voljeli. I volja onoga koji ostaje da učini sve kako bi preminuli pronašli najbolje mjesto tamo kamo putuju.
Jedan pisac je rekao kako na groblju nema ničega. Naravno, nije mislio na fizičke ostatke tijela. Mislio je na to da ljudska duša putuje i izlazi iz tijela kada dođe njeno vrijeme. Duša se dalje reinkarnira u nova tijela i zapravo, ono što mi jesmo, ono naše nevidljivo, ono neobjašnjivo je besmrtno i neuništivo. Ono se mora odalečiti od zemlje kao fizičke, materijalne stvarnosti i krenuti u novo materijaliziranje.
Naravno, za one kojima je takvo mišljenje strano, opovrgavat će tako nešto. No, oni najčešće nemaju nikakve ideje o tome što se krije nakon toga što naše tijelo prestane funkcionirati. I meni su trebale godine da mi neke ideje sjednu ili ne, no nisam odustajala od potražnje da se približim što je više moguće bliže. Dozvolila sam sebi otvorenost prema drugim idejama i promišljala sam o svemu. Neka znanja naravno saznat ću i sama kada dođe moj sudnji čas. Tješila sam se time da mogu komunicirati sa svojima najmilijima u svakom danu i svakom času kada sam osjetila potrebu za time. No, oni zapravo nikada nisu ni izašli iz mene. Žive u mojoj djeci, u mojim uvjerenjima u mojim stavovima, osjećajima i ponašanjima. Žive u mom životu svime što smo prošli zajedno. Hoću li ja paliti svijeću u svome domu na kućnom oltaru, na grobu ili u prozoru posve je nevažno.
Svijeće se pale kada ljudi umru kako bi im osvijetlile put i lakši prijelaz iz ove dimenzije u drugu. Iako svi koji su se nekim čudom vratili, spominju svjetlost koja ih mami. Znači, ne postoji tama. Ili, bar postoji svjetlo u tami. Mudraci pričaju o žalovanju i vremenu žalovanja. Čovjek je osjetilno i emocionalno biće i bol za umrlima treba isplakati i odžalovati. No i to ima svoje granice. Kažu da preveliko i predugo žalovanje zadržava duše blizu zemlje i onemogućava ih na putu kamo su krenuli. Time čine nepopravljivu štetu sebi i njima. Oni ne mogu više biti dio ove stvarnosti i red je da ih se pusti.
Život je omeđen smrću. Svi znamo da je ograničen vremenom smrti. Vrijeme smrti nije u našoj domeni. Ono je kako kažu ljudi sudbina. Zapis s kojim se svatko od nas rađa. I nema reda u njemu. Umiru mala djeca, mladi ljudi bez reda. Ne umiru svi od starosti. I čovjeku je najteže to prihvatiti. Osobno sam prošla kroz bol tog reda. Sahranila sam mlađeg brata, a majka sina. Svi znaju da je bol za djetetom najteža bol. I svaki roditelj bi rado sebe ponudio da sačuva svoje dijete. No, to tako ne ide. I što ljudi to brže prihvate lakše će se nositi sa životom.
Naravno da svatko čini ono što misli da će mu olakšati nedostajanje bližnjih i zahvalnost za njihovo postojanje. Ali smatram nepotrebnom patnju onih koji govore o grobovima za koje ne znaju. Ili su im daleko. Nepotrebno muče sami sebe kada mogu na bilo kojem mjestu otvoriti svoje srce i pustiti ljubav iz njega onima za čije živote smo zahvalni. Zatvoriti oči u tišini i u sebi izmoliti molitvu ili riječi koje im žele uputiti. Zapliti svjećicu ili ne. Što je sa svima onima koji su stari i ne mogu pohoditi groblja.
Što je sa bolesnima, što sa siromašnima koji nemaju stotine kuna koje bi potrošile. Zar je njihova ljubav manja a sjećanje slabije? Okolina te ljude stavlja na margine natičući im na nos njihovu slabost i nemoć i osjećaj krivnje. Kao da su oni nešto dužni mrtvima. Dužni smo ophoditi se jedni prema drugima s poštovanjem i ljubavlju dok smo živi. Upijati jedni od drugih znanja i vještine, učiti jedni od drugih. Ispratiti jedni druge. Pamtiti. Slijediti njihove ideje koje unaprijeđuju čovječanstvo i život malog čovjeka. I na kraju, mrtve ostaviti mrtvima.
