„Crvena je kapica Ljiljani na glavi, ispod lijepe kapice uvojci su plavi. Ispod plave kosice, kuštrave i bujne, lijepe modre očice i usnice rujne. Sa usana rumenih vedri smiješak žari, a okrugle obraze rumen zdravlja žari. I ta lijepa Ljiljana gradom danas šeta, al’ ljepoti njezinoj ipak nešto smeta. Točno na vrh nosića (a da i ne znade) vidi joj se mrljica, trag od čokolade. Pa kad hoda ulicom ponosite ćudi, sve se za njom okreću nepoznati ljudi. Ne gledaju kapicu, ni oči, ni kosu, ni rumene obraze, već mrlju na nosu.“
Vjerujem da se generacije pionira i pionirki sjećaju ove vedre pjesmice, meni najdražeg dječjeg pjesnika, rođenog Konavljanina, Ratka Zvrke. Mislim da je naslov pjesme Mrlja na nosu, no u dobrom pamćenju mi je ostalo da sam u to vrijeme na školskom satu, kao slobodnomisleći klinac prvog razreda osnovne škole, kontao sebi u glavi kako si je samo uspjela zamrljati nos.... Bilo mi je naime nekako logičnije da se zamrljala oko usnica, kao većina djece iz ulice koja su tada mahom uživala u onim malim tanašnim čokoladicama životinjskog carstava.
Znam da je to bio glavni razlog zašto sam pjesmicu išao čitati iz početka i to s punom koncentracijom na svaki stih, ne bi li u nekom pronašao tragove ove čokoladne misterije. Ali tek sam tada ostao iznenađen, jer u ovom drugom čitanju sam shvatio da je ta mala curicabila neka velika cura, što sam zaključio po tome što je sama šetala gradom (pošto joj se nigdje ne spominju ni mama ni tata).E tada mi je tek postalo smiješno.Više se nisam zamarao s time kako i zašto joj se to dogodilo, jer sada mi je bila fora da se to dogodilo nekoj odrasloj osobi.
Kasnije su došle veće đačke brige i pjesmica je polako otišla u zaborav. No kažu psiholozi da svi dječji doživljaji ostaju negdje u podsvijesti i često znaju isplivati u starijoj dobi dajući nam više spoznaje od onih što smo ih bili kadri spoznati kao djeca.
Pjesnik ne otkriva je li čokoladica koja je ostavila mrlju na Ljiljaninom nosiću bila izvorno hrvatska ili zamotana u ćirilicu, niti vjerujem da je o tome razmišljao dok je, možda šetajući baš Stradunom, ugledao neki mladu otmjenu damu zamrljanu čokoladom i odlučio joj posvetiti pjesmu.Ali što je time želio reći? Je li htio djecu samo nasmijati ili im nešto poručiti? Pogotovo za neke kasnije dane, kad jednom odrastu?
Pedagoški gledano, takav je stvaralački pristup vrlo mudar jer odrasli ljudi često se ponašaju baš kao djeca i zato je najbolje da ih se uči kada su mali. Tada iz onog što im je nekada bilo samo smiješno, mogu izvući i neke druge životne pouke.
Ratko Zvrko je bioveliki dječji pisac. Mogao je pisat o žapcima i vrapcima, a da misli na ljude ili golubove ili pisati za danas, a da vrijedi jednako za sutra. Ali onaj tko prepoznaje znakove vremena, lako u njima raspoznaje likove i događaje.
Ako ovu dječju pjesmicu čitamo i slušamo pozorno, otvorenih očiju i načuljenih ušiju, odmah se vidi da je bio lirski vrlo duhovit. Ali ne samo to. Mignemo li malo na jedno oko i na pola uha poslušamo aktualne vijesti, čovjeku se čini da je bio i veoma vidovit, jer sve je praktički pogodio – samo je Ljiljani promašio ime.
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka
